Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Preobraženje korizmom

 
 
 
 
Ivan Šaško
 
U   svakome od triju ciklusa korizmenih čitanja na prvu se nedjelju naviješta Evanđelje o iskušavanju Isusa u pustinji, a na drugu Evanđelje o Isusovu preobraženju. Taj zajednički sloj pokazatelj je temeljnoga naglaska i raspoloženja srca s kojim se započinje put prema proslavi Vazma. Binom kušnja-preobraženje očito je neka vrsta ‘binarnoga sustava’ korizme koji očituje dinamiku Objave i način vjerničkoga hoda, odnosno hoda Crkve, nošenoga darom otajstva Krista.
 
     U Preobraženju se slavi istinska Bogo-objava (theophania) koju zahvaća, odnosno kojom je zahvaćen, apostol Petar koji osjeća da je suvišno ići na slavlje blagdana sjenica (slavlje koje u središtu ima Božju vlast i vrhovništvo, prema Zah 14, 16-19) u Jeruzalem, jer se njima ‘Božja slava’ objavila na brdu Taboru, što potvrđuju Mojsije i Ilija, Zakon i Proroci, dakle cjelokupno Pismo, o čemu uostalom i piše u svojoj Drugoj poslanici (1, 16-19).
 
     Pred navještajem o Preobraženju nužno se postavlja pitanje: Zašto je Bog želio trojici učenika objaviti svoju slavu, darovati im to iskustvo? Možda se dio odgovora nalazi i u samome ustroju evanđeoskih tekstova, a povezano s time i u liturgiji korizme, jer je taj evanđeoski odlomak u Evanđeljima smješten između prvoga i drugoga navještaja Muke, pri čemu se nazire trak uskrsnoga svjetla, ali je i sredstvo koje im Isus daje unaprijed, da se ne izgube kada dođe trenutak tame koji izgleda kao da zahvaća sve, pa čak i samoga Isusa u trenutku njegova razapinjanja i krika Ocu s pitanjem zašto ga je ostavio (usp. Mk 15, 33-34).
 
     Potvrdu takvoga tumačenja nalazimo u spisima crkvenih otaca, među kojima ističem sv. Lava Velikoga (51. govor): »Gospodin očituje svoju slavu u prisutnosti mnogih svjedoka i daje da ono tijelo, koje mu je zajedničko sa svim ljudima, zasja takvim sjajem da mu lice postaje sličnim sjaju sunca, a njegova odjeća nalik bjelini snijega. Ta preobrazba, bez imalo dvojbe, smjerala je poglavito prema uklanjanju sablazni križa iz duše učenika, kako poniženje Muke koju je dragovoljno prihvatio, ne bi uzdrmalo njihovu vjeru, od onoga trenutka kada im je objavljena uzvišena veličina Kristova skrivena dostojanstva. No, prema ništa manjem providnosnome planu, Gospodin je dao čvrst temelj nadi Svete Crkve da bi cijelo Kristovo tijelo bilo svjesno kakvoga je preobraženja dionik te da bi i članovi vidjeli obećanje sudjelovanja u toj slavi koja je zasjala u Glavi.«
 
 
Pozvani na odražavanje neba
Blagdan Preobraženja ne tiče se samo objave trenutka koji ohrabruje, tješi i daje snagu u životnim teškoćama. U njemu je viđenje otajstva Boga i čovjeka koje odražavaju ikone s motivom Slave-Svjetla. Isusovo vidljivo čovještvo slika je nevidljivoga božanstva (»vidljivo nevidljivoga«, prema sv. Ivanu Damaščanskomu, De imaginibus oratio, I, 11). Isus se javlja istodobno kao slika Boga i čovjeka, ikona svekolikog Krista, Bogo-Čovjeka. 
 
     Ta je istina važna za korizmeni hod: čovjek nije istinski i nije ‘stvaran’, osim u mjeri u kojoj odražava nebesko. Isus ostvaruje, usavršuje istinsku sliku čovjeka, pročišćuje ju i omogućuje joj sudjelovati u Božjoj ljepoti, kako piše sv. Pavao: »A svi mi, koji otkrivenim licem odražavamo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu.« (2Kor 3, 18). U svojoj homiliji o Pjesmi nad pjesmama sv. Grgur iz Nisse kaže da »se duša, približivši se svjetlu, preobražava u svjetlo« (In cantica canticorum homilia, 5). Taj sjaj i pozvanost u slavu pokazuje sjajno (bijelo) krsno ruho, Krist u koga smo zaodjeveni. No, taj dar poziva na ostvarivanje osobnoga preobraženja za koje se na kršćanskome Istoku nudi put kontemplativne askeze.
 
     Svakim događajem u svome životu i u povijesti čovjek je usmjeren prema otajstvu, a da bi taj put bio kršćanski, važan je osobni odnos i zajedništvo između čovjeka i nebeskoga Oca, po Kristu u Duhu Svetome. To je zajedništvo ljubavi u kojoj se ostvaruje cjelovitost čovjeka, narušena i razmrvljena grijehom. S pomoću nutarnje molitve ulazi se u sebe, u kraljevstvo Božje koje je, kako kaže Isus,  »među nama, u nama«, da bi se moglo u pratnji Duha Svetoga prijeći granicu koja dijeli stvoreno od nestvorenoga.
 
     Čovjek se u svojoj cjelovitosti izražava tijelom, duhom i dušom. To se očituje i u našoj molitvi koja zahvaća: a) tjelesnost i tjelesne izražaje (govor, držanje), zadržavajući pozornost naročito na izgovorenim riječima; b) duh i um, pri čemu je izražaj umni, razmatrajući, ne prelaze nužno u izgovorenost misli, ali postoji nutarnja ritmičnost, gibanje molitve koja ‘struji’ i prožima molitelja, bez posebne svjesne razradbe, poput pjesme koja teče i odjekuje; c) srce; molitva ponire u najdublje prostore ljudskosti i odande ižarava svu osobnost, u neprestanosti o kojoj piše sv. Pavao (usp. 1Sol 5, 17); u toj ‘molitvi srca’ nalazi se: vrelo mira i radosti, taborskoga sjaja, bljesak svjetla budućega vijeka.
 
     U Evanđelju po Mateju završetak preobraženja nije Petrov prijedlog da se ostane na brdu uz to svjetlo, nego silazak i povratak u svakidašnjost, u povijest u kojoj je taj sjaj zamućen. Svjetlo koje su susreli nije eshatološko i njihovo se poslanje ispunja u okvirima zemaljskoga trpljenja. U njemu se nalazi isti sjaj koji traže ikonopisci, jer započinju svoj rad upravo slikajući svjetlo Preobraženja i oblikuju ga u ikonu kao ‘sakrament’, djelotvorni znak. Petar želi skratiti put i biti dionikom Paruzije prije završetka povijesti, prije preobrazbe svijeta u ‘novu zemlju’. To tumači apostol Pavao kada piše da sve stvorenje uzdiše iščekujući oslobođenje (usp. Rim 8).
 
 
Preobražajna kušnja i zakonitost sjemena
Cijelo je korizmeno vrijeme vrijeme preobraženja. Zahvaća nas tamo gdje se nalazimo, potiče nas i gotovo nas prisiljava još jedanput započeti put obraćenja. To je vrijeme – piše G. Boselli – molitve u kojoj razlučujemo ‘prisutnosti’ s kojima izabiremo živjeti i suživjeti. Korizma je slavlje čiji poziv ima obilježje nutarnjega glasa koji nam Gospodin daje čuti kada odlučimo slušati ga. Zato s pravom netko i ovdje koristi inverziju upozoravajući da ne ulaze vjernici u korizmu, nego korizma u živote vjernika i nameće se poput ‘protu-vremena’ našemu vremenu.
 
     Naviknuti smo živjeti čežnju za mirom i laganost koja dopušta ostati na površini, ostavljajući da budemo nošeni događajima, malim, beznačajnim ili znakonosnim događajima koji određuju življenja nas kao osoba, kao vjernika, koji se – gledajući duži rok – lišavaju slobode odlučivanja i izabiranja kakvi ljudi želimo biti i kakvim životom živjeti. Kršćani su pozvani svaku zbilju promatrati u svjetlu evanđelja, što nije neka izvana programirana zadaća, nego je pitanje odnosa prema smislu u kojemu se ne odriču vlastite slobode i ne prepuštaju se moćima koje nastoje ovladati čovjekom i preuzeti upravljanje životom. Korizma je vrijeme kušnje, jer je vrijeme razlučivanja i odlučivanja (jačanje i obnavljanja odluka) u kojemu prihvaćamo da nas Evanđelje stavi pred naše neodlučnosti i pitanja, naročito duhovna, za koja nismo našli ili prihvatili rješenja.
 
     Kao što je to s Božićnim ciklusom, tako je kršćanska duhovnost i Vazmeni ciklus promatrala u suodnosima s raznim sastavnicama, pa i s godišnjim dobima (koja u različitim krajevima svijeta donose i različite konotacije). Tako je došašće s tamom jeseni i zime upućeno prema »svjetlu koje je došlo na svijet« po Kristovu rođenju, a korizma upućuje na ponovno bujanje života koji pobjeđuje smrt, obnavlja i preporađa, otkrivajući ista načela i slične ritmove duhovnoga procesa.