Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Sakramentalna djelotvornost

Mysterium – actio – vita
 
 
 
Milan Dančuo
 
Suvremena liturgijska teologija često polazi od trodijelne postavke: mysterium – actio – vita, sažimljući klasične teološke postulate: lex credendi – lex orandi – lex vivendi. Crkva slavi ono što vjeruje, a tek živeći ono što slavi zadobiva autentičnost kršćanskog življenja. Otajstvo je prisutno u liturgijskom slavlju pomoću spomenčinskoga uzbiljenja Kristova djela spasenja. Liturgijsko slavlje, a na osobit način slavlje sakramenata, na taj je način spomenčin Kristova otajstva, njegovo uzbiljenje. Kršćanski se život u slavlju realizira pomoću ostvariteljskog udioništva (actuosa participatio). Jedino djelatnim udioništvom kršćanski život biva prisutan u slavlju. U silaznoj dimenziji Božje objave, liturgija je otajstvo slavljeno za život čovjeka, koji u Kristu postaje novo stvorenje. U svojoj uzlaznoj dimenziji liturgija je život koji kulminira u slavlju, jer Otajstvo dostiže svoj konačni ishod, a taj ishod je iskreno i dostojno proslavljati Boga. Božje otajstvo je jedno, no možemo govoriti o tri otajstva stavljena zajedno koja se međusobno isprepliću i tvore temeljni postulat liturgijskog slavlja: otajstvo Riječi, otajstvo bogoslužja i otajstvo Crkve.
 
Mysterium – Otajstvo Riječi
Mysterium se može promatrati i opisati kao Božji naum spasenja koji se objavio i ostvario u Isusu Kristu. Najprije se može postaviti pitanje koja je razlika između tajne i otajstva, jer oba pojma dovode se u vezu s latinskim izvornikom. Dok tajna, jednom objavljena, više nikada nije tajna, otajstvo s druge strane nikada nije do kraja otkriveno. Koliko god teologija progovarala i razmišljala o Bogu i njegovoj Objavi, nikada do kraja ne može iscrpiti tajnu koja je Bog u sebi.
 
     Prije raščlambe termina mysterium, možda je potrebno nekoliko naglasaka staviti na povijest spasenja, tj. na vremensko-prostorne koordinate božanske objave samog Otajstva Riječi. Bog se objavljuje u povijesti kao njezin dionik. Od stvaranja, preko događaja Izlaska iz egipatskoga ropstva, sklapanja Saveza na brdu Sinaj i progovaranja preko proroka, Bog se objavljuje, a u punini vremenâ objavljuje se u Kristovu otajstvu kao Riječ. Liturgija oblikuje i omogućava da spasenjski događaj bude sakramentalno prisutan i djelotvoran za čovjeka u tijeku povijesti. Događaji iz povijesti spasenja posadašnjuju se i uzbiljuju tako u liturgijskom slavlju. Kristovo vazmeno otajstvo kroz tu je prizmu središnja točka i konvergentni događaj cijele povijesti. 
 
     Povijest spasenja, ili u klasičnoj formulaciji naziva historia salutis, doseže svoje puno i spasenjsko značenje dolaskom Isusa Krista: njegova prisutnost u povijesti sažima povijest i budućnost te postaje objava Božje ljubavi. Krist je gospodar samoga vremena i usmjeruje svijet prema konačnomu vremenu kao eshatološkom vrhuncu. Povijest spasenja u tome se smislu promatra kao progresivno dovršenje obećanja i iščekivanja sve do potpunosti, a liturgijska godina proslavlja taj jedinstven događaj spasenja u Kristu, kao i različite trenutke toga događaja. Isus tako premješta težište povijesti jer kairos, odnosno spasenjski Božji intervent koji je precizan i konačan, dolazi do svoje punine s navještajem Kraljevstva Božjega. Tako je i liturgija Crkve po svojoj naravi usmjerena nužno prema budućnosti.
 
     U židovskoj predaji riječ otajstvo sadrži eshatološki karakter, odnosno planove i odluke Božje koji se odnose na budućnost ili budući vijek. I u Novome zavjetu održalo se takvo eshatološko određenje. Prema sinoptičkim evanđeljima Kristov se dolazak ostvaruje i objavljuje kao otajstvena prisutnost Kraljevstva Božjega već sada na zemlji (usp. Mk 4, 11). U njegovu djelovanju i navještaju Kraljevstvo Božje pokazuje se vidljivim i prisutnim (usp. Mt 12, 28).
 
     Sveti Pavao u riječi otajstvo (mysterion), koja ulazi u kršćanstvo, podrazumijeva stvarnosti koje nisu dostupne čovjekovu razumu, nego se mogu spoznati jedino putem Objave, odnosno samo kada Bog daruje spoznaju čovjeku. Samo Bog daje čovjeku, uzdižući razum i volju pomoću vjere, mogućnost proniknuti u otajstvo. Pavlove poslanice obiluju poveznicama s riječju mysterion. Već letimičan pregled tekstova ističe važnost činjenice da su kršćani snagom Duha pozvani naviještati Božju mudrost koja je skrivena u otajstvu. Tek u otvorenosti Duhu Svetom može se spoznati i prosuđivati mudrost (usp. 1Kor 2, 6-16). Za Pavla je Božje otajstvo njegov naum spasenja koji je kroz vjekove bio sakriven, a sada objavljen u Isusu Kristu, a očituje se kršćanima. Oni su pozvani Krista naviještati najprije svojim životom, a onda i poučavati druge u toj mudrosti (usp. Rim 16, 25-27; Kol 1, 26-29). Otajstvo je na tragu takve perspektive dinamizam Božje prisutnosti u koji su uključeni vjernici. Svaki je vjernik pozvan oplemeniti srce Božjom ljubavi, povezati se u zajednici i postići u konačnici spoznaju otajstva Božjega, a to je sam Krist (usp. Kol 2,2).
 
    U novozavjetnoj perspektivi pomoću otajstva Otajstvo – sam Krist - živi i djeluje u i sa svojom Crkvom. Crkva naime, koja živi od vjere, ne može dobiti milost sakramenta-otajstva bez vjere. Na taj način otajstvo jest otajstvo vjere, kada se vjera transformira u gledanje Božje slave. U konačnici, misao sv. Pavla glede Otajstva jest ta da je ono čudesna objava Boga u Kristu: Sin Božji postao je čovjekom te je umrijevši na križu pokazao, čovjeku nepojmljivo, svu ljubav Očevu. Božji plan spasenja ne sadrži samo istinu, već i spasiteljske čine Kristove; tako i Crkva privodi spasenju i po riječi, odnosno nauku, i po svetim činima. Krist je prisutan u Crkvi i u svetim činima po vjeri i po otajstvima.