Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Samoća - zaprjeka ili preduvjet za liturgijsko slavlje?

 
 
Ivan Šaško
 
Vjerujem da ste susreli ljude koji kažu ili i sami dijelite njihov stav da im je najljepše doći u crkvu kada ondje nema nikoga, kada je prazna; pomoliti se u tišini i samoći. Zvuči dopadljivo, ali pobuđuje pitanje: Nije li crkva građena za zajednicu; nije li sama građevina već govor o zajednici vjernika, o Crkvi koja se okuplja i slavi?
Kao što vjera, otajstvo i simbolički govor žive spajajući naizgled teško pomirljivô (prolazno-neprolazno, vremenito-vječno, božansko-ljudsko), odnosno od ‘napetosti’, tako je sa svim sastavnicama liturgijskoga slavlja. Ono što se u tim odnosima čini nepomirljivim i proturječnim, zapravo nosi klicu koje se plod vidi na drugoj strani nužne napetosti. Dakle, ne radi se o dilemi, jer dileme koje ne primjećuju nužne sastavnice dovode do dijeljenja cjeline, prisiljavaju na sukobljenost koja može zanijekati vrijednost i onu stranu koju se željelo pozitivno vrjednovati.
To se može primijeniti na odnos između samoće i liturgijskoga slavlja. Sasvim je očito da slavlje traži zajedništvo, no je li time isključena samoća i koja bi bila njena vrijednost? Dobro je napomenuti da čovjek ne može slaviti sam, da se ne može radovati sam. Ipak, samoća nedvojbeno ima svoju vrijednost u odnosu na zajedništvo i slavlje. 
 
Odnos s drugima uključuje samoću
Na tragu polariteta nalazi se i naslov knjige više autora koji na slikovit način postavlja pitanje je li samoća pustinja ili vrt. Među tim je autorima i E. Bianchi koji tu i na drugim mjestima donosi vrijedna razmišljanja o samoći. On napominje da riječ ‘samoća’ zvuči negativno, unosi tjeskobu, jer upućuje na zatvorenost, a u konačnici i na smrt. Osvrće se na Božje riječi s početka Biblije da nije dobro da čovjek bude sam (usp. Post 2, 18) te je i žena viđena kao lijek protiv samoće. Zapravo je samoća, kao krajnje stanje, najveća prijetnja čovjekovu postojanju i jedino istinsko trpljenje; »biti korjenito sâm znači ne postojati ni za koga«. 
No, samoća je uvijek prostor sjedinjenja vlastitoga bića i zajedništva s drugima. Ona je konstitutivni antropološki element, jer – kako se kaže, premda ne sasvim točno – čovjek se rađa sam i umire sam. Tu se može smjestiti ljudska ‘danost’ da samo onaj čovjek koji zna živjeti samoću zna živjeti i zajedništvo. Bianchi piše da odnos s drugima, ako ne želi biti puka stopljenost ili asimilacija, uključuje samoću. Tko se ne boji ući u svoju nutarnjost, može ući u susret s ‘drugim’. S druge strane, nesposobnost za to dovodi do ‘suvremenih bolesti’, među kojima je nesposobnost ostvarivanja čvrstih i dubokih odnosa s drugima.