Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Slaviti pjevajući i slušajući

Uz 50. obljetnicu naputka Musicam sacram
 
 
 
 
Ante Crnčević
 
Pet desetljeća od naputka Musicam sacram, kojim su 1967. godine donesene smjernice za pravilnu primjenu konstitucije Drugoga vatikanskoga koncila o liturgiji Sacrosanctum concilium, otkrivaju da je hod liturgijske obnove, sa svojim usponima i zastajanjima, podjednako vidljiv kako na području liturgijske teologije i liturgijskoga pastorala tako i na području liturgijske glazbe. Ta usporednost i međuovisnost ujedno ukazuju na opasnost izdvajanja bilo kojega vidika liturgijskoga slavlja iz cjelovitosti liturgijske zbilje te na pogubnost njegova oblikovanja u zasebnosti. Gdje su elementi slavlja mišljeni i građeni u zasebnosti, biva lako narušena simbolička (ujediniteljska) snaga slavlja vjere. Istinitost slavlja ne dopušta podvojenost, isticanje, nadmetanje bilo koga ili bilo čega s onim što i tko je razlog slavlja. Glazba u slavlju vjere nije tek način oblikovanja slavlja; ona postaje put našega poniranja u otajstva vjere i mjesto iskustvenoga susreta s darom spasenja da bismo, naposljetku, pjevajući i sâmi postali živa hvala iskazana Gospodinu. Malo je reći da pjesmom slavimo Gospodina. Jer je dio nas (hranjena je našim dahom) i jer je nadahnuta istim Duhom koji nam donosi dar vjere, sveto pjevanje preobražava nas u živu hvalu iskazanu Bogu: Laus cantandi est ipse cantator, govorio je sveti Augustin (Sermones, 34, 6).
 
     Pedeseta obljetnica Naputka Musicam sacram prigoda je ponovno zaviriti u vrijednost glazbe kao dara kojim zajednica slavlja proniče u slavljeno otajstvo i njegovu darovanost. U ovome ćemo se razmišljanju osloniti tek na prvo poglavlje Naputka, koje govori o »nekim općim propisima«, kako bismo temeljna načela liturgije Crkve prepoznali kao polazišta za oblikovanje liturgijske glazbe te u brizi za ucijepljenost glazbe u liturgijsko slavlje pronalazili prikladne odgovore na pitanja koja se nameću suvremenomu glazbenom stvaralaštvu. 
 
     Pomaci koji su se, glede poimanja svete glazbe, dogodili u mijenama dvadesetoga stoljeća, otkrivaju kako je Crkva iznova pronalazila sebe u liturgijskome susretu s Kristom i iz toga susreta usmjeravala svoje poslanje u svijetu. Stoga ćemo na početku iznijeti nekoliko misli koje prate razvoj liturgijske glazbe u 20. stoljeću. 
 
Povratak glazbe liturgiji
Početci Liturgijskoga pokreta, ­začetoga u misli o liturgijskoj obnovi Crkve u zadnjim desetljećima 19. stoljeća, idu ukorak s pokretom koji je započeo obnovu svete glazbe u Crkvi, navlastito gregorijanskoga pjevanja. Takvo vremensko preklapanje nije plod slučajnosti, nego proizlazi iz zrelosti trenutka u koji je dospjela duga čežnja za istinskom obnovom liturgije, obnovom koja ne isključuje nijedan vidik slavlja vjere. Iznimno je važno primijetiti da se sva ta gibanja i ‘pokreti’ rađaju u okviru zreloga nasto­janja za sveobuhvatnom obnovom Crkve. Liturgijski je pokret, primjerice, iznjedren iz svijesti da se istinska obnova Crkve događa tek ako je Krist postavljen u središte svega života i poslanja Crkve. Obnova koju je predvodio papa Pijo X. pod načelom Instaurare omnia in Christo, teži za tim da Krist bude stožer (stauros) svega stvorenja i svega života. Prepoznajući liturgiju Crkve kao mjesto istinskoga susreta s Kristom, gdje se uzbiljuje i daruje njegovo djelo spasenja, pronositelji obnoviteljske misli prvu su brigu usmjerili na obnovu svetoga bogoslužja. U tome okviru promatramo i probuđeno zanimanje za obnovu svete glazbe.
 
     Papa Pijo X. u pismu (motu proprio) Tra le sollecitudini iz 1903. pojašnjava da »sveta glazba ima ista svojstva koja ima i sama liturgija, a to su, u prvome redu, svetost i prikladnost umjetničkoga oblika« (br. 2.). U tome programatskome dokumentu liturgijska se glazba u određenoj mjeri veže uz narav gregorijanskoga pjevanja, ne preuzimajući ga jednostavno kao zadanu formu, nego kao načelo glazbenoga oblikovanja riječi te odnosa prema riječi i obrednome činu. Ondje se naime tvrdi da je »gregorijansko pjevanje bilo oduvijek smatrano najboljim uzorom (exemplar optimum) svete glazbe, te se prema tomu može s pravom postaviti opće pravilo da je neko glazbeno djelo to više sveto i liturgijsko, što se više u nadahnuću, doživljaju i izvedbi približuje gregorijanskomu napjevu; nasuprot tomu, glazba je to manje dostojna Božjega hrama, što se više udaljuje od toga najvišeg uzora« (br. 3). Vrijeme je to kada je trebalo na jasniji način otkriti vrijednosti gregorijanike, potaknuti njezinu obnovu, a liturgiju osloboditi zasjenjenja koje je podnosila pod nerijetko teškim zastorom polifonije. Gregorijansko je naime pjevanje oslonje­no na riječ; daje kušati riječ i riječju kušati svetu zbilju koja se slavi. U gregorijanskim melodijama ‘čitaju’ se poniranja i uzdignuća, divljenja i spoznaja nedostojnosti, kao i druga stanja molitelja, ali se još prije toga ‘kuša’ snaga Božjega silaska k nama, njegovi spasenjski zahvati u svijet i u ­ranjeno čovještvo. Tu pjesma ­nije samo riječ o događaju spa­senja; ona ‘uglazbljuje’ otajstvo spasenja te i sama postaje spasenjski događajna.