Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Slovo i duh

O liturgijskim odredbama i smislu slavlja. Povijesni presjek.
 
 
 
Milan Dančuo
 
Na oblikovanje i razvoj kršćanskoga bogoslužja u prvim stoljećima Crkve utjecali su progonstvo i širenje kršćanstva po cijelome Rimskom carstvu. Glavne odrednice kršćanskih slavlja u to doba bile su improvizacija i kreativnost, a temeljna odlika bila je nerazdvojiv suživot slavlja i života, odnosno liturgijske duhovnosti i konkretnoga kršćanskog angažmana te uzornoga moralnog života. I u inkulturaciji liturgije u novi kulturni rimsko-helenistički svijet ostala je vjernost Crkve izvornomu smislu kulta. Institucionalizacija crkvenih struktura i ustrojba liturgijskih slavlja polagano nadvladavaju razdoblje stroge eshatološke usredotočenosti na skori Kristov dolazak te se težište prebacuje na življenu sadašnjost. Na taj način i razdoblje kreativnosti i improvizacije u kršćanskome kultu postupno prolazi te nastaju prave liturgijske knjige (sakramentari) te prve konkretne obredne upute i smjernice (ordines) o tome kako slaviti bogoslužje na ispravan način. 
 
     Obred (lat. ordo, red) od samih je početaka promatran kao mjesto i način uzbiljenja Kristove simboličke prisutnosti. Stoga je i liturgijsko slavlje oblikovano kao ordo, s ustaljenom obrednom formom. Budući da je obrednost redoviti oblik komuniciranja i vršenja, a komunicira i uprisutnjuje simbolički nešto izvanredno, ona je potrebna da bi se omogućila zbiljnost otajstva. Tako obredno vršenje ne prenosi samo sadržaj, već uvlači u obredni dinamizam kojim se postaje dionikom spasenjskoga događaja, a obredni čini, geste i riječi posreduju samo događanje. Može se zaključiti da takav dinamizam performira, preoblikuje, zahvaća vjernika i omogućuje događanje onoga što se govori i(li) gestama izražava. Obredno činjenje i obredna riječ mjesto su događanja otajstva gdje Bog sam djeluje po djelu Crkve. Obredni govor je liturgijski način komuniciranja koji se otvara Božjemu naumu spasenja.
 
     Nakon prvih stoljeća kreativnosti u oblikovanju liturgijskih slavlja, s razvojem prvih liturgijskih knjiga obrednost slavlja nastoji se staviti u okvire odredaba kako bi se sačuvala istinitost prenošenja otajstva zbog raznih hereza, krivih učenja ili zbog nedostatka prikladne liturgijske formacije zaređenih službenika. Povijesno gledajući, postoje tri vrste liturgijskih knjiga koje detaljno opisuju i uređuju sva liturgijska slavlja, odnosno slavlje mise, liturgiju časova, slavlje sakramenata i ostalih obreda i blagoslova. Svrha takvih spisa je dobro uređenje svih obreda određene kršćanske zajednice, a poznati su pod nazivima ordines, ordinali i ceremonijali. Uz njih, propise, norme i rubrike za pravilno odvijanje slavlja donose još pontifikali i rituali te, kasnije, misali. Na temelju ovih važnih dokumenata posjedujemo neprocjenjiv uvid u strukturu i način slavljenja pojedinih obreda kroz povijesna razdoblja te se može promatrati postupno ustaljenje i utvrđivanje liturgijskih propisa, obreda, običaja, molitava, čitanja i pjesama za pojedina slavlja, dane i blagdane. Kratko ćemo se zadržati na tim trima ‘tipovima’ ove vrste liturgijskih knjiga kako bi se moglo pobliže proniknuti u tijek obredne geneze.
 
 
‘Ordines’
Ordines su u početku male knjižice, tzv. libelli, koji opisuju tijek i uređenje pojedinoga liturgijskog slavlja. Prema istraživačima liturgijske povijesti, postoje različiti nazivi za ove knjižice: Capitulare ecclesiastici ordinis, Instructio ecclesiastici ordinis, Breviarium ecclesiastici ordinis i sl., ili se u nazivu spominje vrsta slavlja kao npr. Ordo processionis, Ordo vel denuntiatio scrutinii itd. Zbirka rimskih knjižica, tzv. Ordines Romani najpoznatiji su primjer ove vrste liturgijskih spisa, a najstariji izvori se mogu smjestiti na kraj 7. i početak 8. stoljeća. Ordo je tekst u koji su skupljene sve potrebne informacije za pojedino slavlje. Uz detaljne obredne rubrike (napomene), za euhološke ili biblijske tekstove često se navodi njihov ‘incipit’ (tj. početne riječi) koji liturgijskoga služitelja upućuje na liturgijske knjige koji sadrže obredne tekstove kao što su sakramentar, misal, lekcionar i sl. Ordines su bili namijenjeni poglavito ceremonijaru ili osobi zaduženoj za pripremu slavlja; to su mogli biti spisi od nekoliko stranica pa do više desetaka stranica, s mnoštvom detaljnih uputa. 
 
     Danas se u rimskoj tradiciji može razaznati pedesetak objavljenih ordines iz razdoblja od 7. i 8. stoljeća, kada su postojali kao zasebni sveščići, da bi se nakon miješanja s galskom tradicijom u 8. i 9. stoljeću spajali u sustavnije zbirke dokumenata. Tako postoje tekstovi u kojima se prepoznaje izvorna rimska jezgra, zatim galske prilagodbe te ostali dodani elementi također iz galske tradicije. Kako primjećuje C. Folsom, tekstovi u zbirkama ordines donose rubrike vezane uz slavlje mise, poglavito upute za papu, biskupe i svećenike, zatim za slavlje sakramenta krštenja, za ređenja, obrede pogreba, krunjenja cara, posvete crkve, propise vezane uz liturgijsku godinu, liturgiju časova, odredbe o samostanskim običajima, liturgijskome ruhu, kao i mnoge druge napomene.