Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Služenje – način kršćanskoga ‘biti’

 
Liturgijska nadahnuća za život u služenju
 
 
 
Ante Crnčević
 
Razumijete li što sam vam učinio? (Iv 13, 12) – Ta Isusova riječ, upućena učenicima u dvorani posljednje večere nakon što im je oprao noge, izvrsno pristaje vjerničkomu razmišljanju nakon svakoga slavlja euharistije. U slavlju euharistije postoji ono što je moguće razumjeti samo Kristovom mudrošću, otvorenošću njegovu Duhu i njegovoj riječi. Sve razûmljivo, ili naizgled razûmljivo, nedostatno je za poniranje u otajstvo euharistije. Zahvaćen snagom Kristova služenja i preobražen njegovim darom, uprisutnjenim u otajstvu euharistije, vjernik se uvijek iznova pita o onome što Gospodin po sakramentima nastavlja činiti u svojoj Crkvi. Kristova živa prisutnost, koja postaje novom po preobrazbi naših života, ostavlja uvijek prostor iskrenomu pitanju: »Razumijemo li…?«. Bez takvoga poniznog propitivanja u vjeri, u izručenosti Kristovu daru i u poučljivosti pred njegovom mudrošću, naše će spoznaje ostati krhke, oslonjene na već ‘poznato’, te će biti ranjive pred svakom sumnjom i svakim novim izazovom života. Ostat ćemo, k tomu, uskraćeni za čežnju k novosti onoga što Krist u Crkvi čini po snazi sakramenata.
 
     Djelo Kristova služenja nastavlja u Crkvi živjeti po otajstvu euharistije, a sama Crkva biva okrijepljena za vlastito poslanje služenja. Euharistiju, naime, nije moguće razumjeti ako ju se ne promatra kao spomen-čin (spomen-u-činu) Kristova služenja i predanja. Euharistija je čin, prinos, žrtva, iskazivanje hvale Bogu zbog Kristova predanja iz ljubavi prema čovjeku. Duhovnost koja bi otajstvo euharistije htjela svesti na istinu o Kristovoj prisutnosti, zapravo bi zatvorila život pred sakramentalnim preobrazbenim činom, osiromašujući iskustvo vjere za poslanje na život dosljedan euharistijskome daru i prinosu. 
 
     U tome smislu vrijedno je prisjetiti se da evanđelist Ivan u svome Evanđelju ne opisuje Isusovu posljednju večeru s apostolima, nego daje prostora jednomu drugom događaju, tijesno vezanomu uz gozbu na kojoj Isus oproštajnim govorom i izabranim gestama uvodi učenike u otajstvo svoje muke i smrti. Nije ovdje mjesto za otvaranje rasprave je li ta večera u Ivanovu evanđelju shvaćena kao pashalna gozba ili ne, ali je zanimljivo uočiti da se čin pranja nogu smješta u okvir večere i posljednjih Isusovih uputa učenicima. Isus, naime, »usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.« (Iv 13, 4-5). 
 
     Crkva je sinoptičku i Ivanovsku predaju uvijek gledala kao komplementarne te je i ovdje moguće Ivanov tekst o pranju nogu promatrati kao rasvjetljenje onoga što je Isus učinio i Crkvi predao na pashalnoj večeri. Kao što je u Isusovoj gesti razlamanja kruha, u zajedništvu čaše i u riječima »Ovo je tijelo moje koje se predaje… Ovo činite meni na spomen« lako vidjeti predznak Isusova predanja na muku i smrt te zapovijed čuvanja/činjenja »spomena« u kojemu će biti »prepoznatljiv« nakon uskrsnuća (usp. Lk 24, 30-31), na sličan se način može reći da čin pranja nogu učenicima sažimlje čitav Isusov život. I jedan i drugi događaj usmjereni su k otajstvu Kristova prednja u smrt, iz ljubavi. Zato se i u jednome i drugome događaju zrcale sacramentum i exemplum, otajstvo Krista i primjer njegova služenja. 
 
     Evanđelist opisuje pranje nogu na vrlo sažet način. Ono će poslužiti za pouku koja će uslijediti. No, osam glagola koji ritmiziraju osam Isusovih gesta, zbijenih u samo dva retka, govore o važnosti i sadržajnosti čina pranja nogu: Isus »usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Zatim nalije vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.« (Iv 13, 5-6) Pridodamo li da, nakon razgovora s Petrom, a prije pouke učenicima evanđelist jezgrovito opisuje zaključak pranja nogu i povratak k stolu (»Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im…« (Iv 13, 12), bit će jasno da se događaj smješta unutar večere. Pranje nogu možemo stoga promatrati novim »obrednim činom« koji sažimlje Isusov nauk, njegovo poslanje i služenje. Smješten u oproštajnu gozbu taj je čin ne samo vrijedan pamćenja, nego, štoviše, biva povjeren i predan kao način čuvanja spomena na Isusa. Učenici će stoga Krista prepoznavati ne samo u »lomljenju kruha« (Lk 24, 30), nego i u zajedništvu služenja; po tome će biti prepoznavani njegovim učenicima: »Gle kako se ljube.« (Tertulijan). 
 
     Hodeći korak dalje od svetopisamskoga teksta, povezujući otajstvo euharistije i život služenja, u razmišljanju ćemo se osloniti na nekoliko gesta iz Ivanova opisa pranja nogu učenicima, razumijevajući ih na slobodniji način kao rasvjetljenje našim liturgijskim (poglavito euharistijskim) slavljima.