Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Svagdan – zanemarena kategorija življenja

Primjer odnosa euharistije i blagovanja
 
 
 
Ivan Šaško
 
Jedan me razgovor ovih dana vratio u djetinjstvo, do predmeta koji je nekoć bio pripadao ‘statusnoj imovini’, ali se s vremenom nalazio u skoro svakoj obitelji, jer su postojale i njegove siromašnije inačice pod istim imenom – kredenc (ili kredenca). Vjerujem da vam nešto znači to ime dijela namještaja u prostoru koji je služio za blagovanje ili je bio smješten u nekome, raskošnom ili sasvim skromnom kuhinjskom prostoru, jasno dajući do znanja da je u značenjskome središtu. Na kredencu i u kredencu moglo se naći puno toga. Imao je (ima) i otvoreni i zatvoreni, i providni i neprovidni dio.
 
     U tome spletu odloženih predmeta ipak je bilo zamjetno čuvanje najboljega posuđa koje se vadilo i postavljalo u posebnim prigodama, u blagdanskim trenutcima. Tako je ‘kredenc’ u sebi spojio svagdanjost i blagdanost. Prisutan svakoga dana, imponirao je nad drugim ‘namještajem’ i sadržavao blagdanski trenutak.
 
     Temeljno obilježje njegova oblika vidljivo je u dvodijelnosti u kojoj je uočljiv donji na kojemu je bila ploha nalik stolu. Ta stolna podloga na koju je bio nadograđen gornji dio (obično sa staklenim prednjicama, poput izloga) odisala je svagdanjim životom, promjenjivošću, što je bilo vidljivo po predmetima koji su privremeno ostavljani na njoj. Ostatak je čuvao stalnost, onu ‘izloženu’, gornju, i oku skrivenu, donju. I u jednome i u drugome dijelu našle su se dodatne ladice, manji i veći prostori za odlaganje.
Ta me povezanost potaknula na pisanje o povezanosti blagdana i svagdana na podlozi kulture blagovanja koja je na Zapadu duboko obilježena euharistijskim otajstvom, vidljivim čak i onda kada ga se izravno niječe. Tim više što se i u našemu kršćanskom životu osjeća narušenost odnosa prema blagdanu, a usuđujem se reći još i više prema svagdanu. 
 
     Zapravo početna bi teza mogla glasiti da se suvremeno zapadno društvo ne uspijeva nositi sa svagdanom, življenjem redovitosti, jer je zanemarilo odnos prema blagdanu, prema slavljenju blagdana.
 
     U razgovoru, spomenutom na početku, uho mi je snagom čudne novosti zagolicalo ime kredenc, o kojemu prije nisam dublje razmišljao. Bilo mi je najprije očito da je u hrvatski to ime došlo preko njemačkoga (Kredenz), ali mi nije bila očita skoro napadna blizina latinskoga glagola credere (vjerovati) i toga predmeta. Zato sam posegnuo za podrijetlom imena i susreo novi poticaj za produbljivanje.
 
     Naime, početna intuicija o glagolu credere (vjerovati, imati povjerenja, povjeriti, predati, odložiti) otkrila mi je da postoji i talijansko ime: credenza, u kojemu još snažnije odjekuje sadržaj koji obuhvaća ono što je vrijedno vjere i povjerenja, ono što daje sigurnost i što je pohranjeno kao vjerodostojno. I u talijanskome je riječ o onoj vrsti ormara u koji se i na koji se stavlja posuđe, pribor za jelo i sve što se tiče blagovanja, ali još naglašenije na formi stola, budući da takvi ormari često nisu imali nadogradnju nego su završavali ravnom stolnom plohom. 
 
     Osim toga, pod tim se pojmom misli i na sobu koja je povezana s blagovanjem. Štoviše, a tu je još snažnije objašnjenje, credenza je bilo mjesto na kojemu su nekada kušači jela i pića kušali prije negoli su to jelo ili piće poslužili svojim gospodarima. Sâm taj čin, ta provjera, davala je povjerenje i sigurnost (credenza) da nisu otrovani. Tako je od samoga čina kušanja i mjesto na kojemu se taj čin kušanja obavljao dobilo ime – kredenc. U starini je bio povezan i s čuvanjem tajne, odnosno s prisegom. Premda je sam čin i ime nastalo iz određenoga straha, to je, dakle, postao ‘ormar povjerenja’, sigurnosti, oslanjanje na drugoga te tako predmet koji odražava važne odlike blagovanja.
 
     Nije nikakvo otkriće da je blagovanje uvijek povezano s povjerenjem, s prisnošću i blizinom ljudi. U njemu se spaja trajna potreba hranjenja organizma i kulturalno oblikovanje toga čina koji nadilazi tjelesnu potrebu. Tako je blagovanje i svagdašnji duhovni čin koji traži zauzetost, nošenje s poteškoćama, i pobuđuje zahvalnost za darove hrane i ljudske blizine. U tim je odlikama prepoznatljiva stvarnost euharistije. Ona pak otkriva vrijednost i kušnje svakidašnjice.
 
Prijeteća svagdanjost i ‘eventi’
Koje su najveće kušnje s kojima se čovjek suočava i s kojima se treba nositi; koje su opasnosti koje nam prijete slomom? Je li to odlazak najdražih, teške bolesti, bijeda, obiteljske drame, prirodne nepo­gode? Svaka od tih neprilika i poteškoća može nas ‘zgnječiti’, jer ima snagu nepodnošljivoga, ali – s druge strane viđeno – u tim se neprilikama susreće velika solidarnost, blizih i dalekih te nerijetko i institucija. Dok je doživljaj svjež i najjači, puno je prisutnosti, riječi potpore i empatije. Ti su trenutci teški, ali je teža uobičajenost, kada se bol, naizgled splasnula, spušta dublje i zahvaća šire, u raskoši svoje praznine. Kada bol postane svakidašnjim odijelom; kada uokolo nema mnoštva, ljudi su pod prijetnjom osamljenosti, a možda i zaborava. [...]