Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Sveto vrijeme svagdana

Od izvornosti nedjelje do tjednoga ritma slavlja
 
 
 
Ante Crnčević
 
Slavlje se tiče vremena. Neodvojivo. Intimno. Slaviti znači njegovati poseban odnos prema vremenu, izdvojiti ga, ‘odreći ga se’, posvetiti ga… Slavlje do te mjere cijeni vrijeme da ga u jednome trenutku zaboravlja – jer sâmo vrijeme postaje slavlje. Pripremajući slavlje, unaprijed se misli na vrijeme, na prikladan trenutak, ali čim slavlje započne, vrijeme prestaje biti brigom jer je utopljeno u slavlje. Povratak k vremenu zaključuje slavlje. Slavlje se naziva ‘dragocjenim trenutkom’ jer se spoznaje njegova neponovljivost i nenadoknadivost. Zakašnjela i naknadna slavlja uvijek su uskraćena za dragocjenost trenutka koji se ne da nadoknaditi. Propovjednik kazuje da postoji »vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja« (Prop 3, 4). Umijeće slavljenja počiva na umijeću ophođenja s vremenom. Nije dostatno reći da slavlju treba dati vremena. Važno je ne zaboraviti da slavlje preobražava vrijeme i gradi nov odnos prema njemu, a s njime i prema životu samom. 
 
     Današnja se tehnička civilizacija može pohvaliti da je ‘osvojila prostor’ i da svojom moći dopire do dosada nepoznatih prostora svemira. No, pritom je, čini se, sve manje sposobna ‘gospodariti’ vremenom i odnositi se na ispravan način prema njemu. Vrijeme postaje tek cijena kojom se mjeri moć nad svijetom. Sve se procjenjuje u odnosu prema ‘utrošenome’ vremenu, a cilj je svega zaposjesti neki prostor koji postaje ‘osvojeni svijet’, kutak gdje pojedinac pokušava živjeti slobodu od svih i od svega. Već je Abraham J. Heschel (The Sabbath, New York, 1951.) zamijetio da moderni čovjek »konzumira vrijeme kako bi osvojio prostor«. On ulaže vrijeme, troši ga, kako bi stekao nešto drugo. Zaboravljajući na darovanost i vrijednost vremena, koje je tijesno vezano za sam život, čovjek u vremenu koje teče vidi neprijatelja. Ne uspijeva njime ovladati, jer ga ne može posjedovati. Vrijeme, naime, nije moguće posjedovati jer se ono živi dijeleći ga s drugima i jer ne postoji isključivo moje vrijeme i vrijeme drugoga. Postoji samo jedno vrijeme koje zajedno živimo. Tako nas vrijeme uvijek upućuje na drugoga, stavlja nas u odnos, otvara nas životu. 
 
     S prostorom je pak drukčije: svatko zauzima dio prostora, dio koji nitko drugi ne može istovremeno zaposjesti. Odnos prema prostoru nosi isključivost spram drugih. »Vrijeme dijelimo, a prostor zaposjedamo. Posjedujući prostor, postajem takmac sa svim drugim bićima; živeći u vremenu, njihov sam suvremenik.« (A. J. Heschel) Unatoč različitosti iskustva s prostorom i s vremenom, vrijeme i prostor dvije su neodvojive dimenzije postojanja. Okrenemo li jednu protiv druge, sve se urušava. No, ‘na kraju’, sve postaje pitanje vremena, jer u susretu s ‘granicom vremena’ gube se sve bitke, svi prostori, sve naizgled osvojeno i sve što se čvrsto posjedovalo. Ostaje samo trenutak u kojemu se vrijeme prelijeva u vječnost.
 
     Na tome je tragu papa Franjo jasno istaknuo da je vrijeme važnije od prostora: to nam načelo omogućuje »da radimo polako i ‘na duge staze’ i da pritom ne budemo jako zaokupljeni izravnim rezultatima«, a to je ujedno i poziv da umijemo prihvatiti »napetost između punine i ograničenosti i da dademo prioritet vremenu« jer »davanje prvenstvene važnosti prostoru dovodi do toga da manično pokušavamo sve riješiti u sadašnjem trenutku« (Evangelii gaudium, 223).
 
     Suvremena kriza umijeća ophođenja s vremenom poziv je na ponovno otkriće dara vremena, dara kojega trajnu novost ne možemo požuriti, ubrzati ili zaustaviti. Poznavati i slijediti ritam vremena, živjeti s vremenom u vremenu, znači približiti se životu samom, njegovim procesima koji iziskuju strpljenje i otvaraju prostor nadi. Gdje je čovjek zaokupljen samo prostorom, odnosno svijetom u kojemu se želi biti sâm, u potpunosti slobodan, vremena je uvijek malo, jer se sve želi postići odmah i sada. Time se prekida nit vremena koja svemu životu daje poveznicu u iskustvu hoda i usmjerenosti. Nesporazum s vremenom ima za posljedicu lom koji se osjeća u svim životnim odnosima. Vrijeme je dar, a njegova je dragocjenost upravo u trajanju, u nepotrošivosti u jednome trenutku. Život življen u povezanosti s darom vremena zadobiva ljepotu darovanosti. Kršćanski nedjeljni i blagdanski ritam slavlja skandira i ritmizira vrijeme, unosi slavljeni dar spasenja u vrijeme i stavlja nas u tijesan odnos s vremenom, omogućujući nam osjetiti darovanost života. Tako slavlje i blagdan nisu bijeg od života, prekid brige za stvaralaštvo i za svijet, nego su milosni trenutci susreta života u njegovoj najosnovnijoj danosti, u dimenziji vremena. U slavlju se vrijeme ne mjeri; ono tek tu zadobiva svoju pravu vrijednost, neprocjenjivost.
 
     Živeći blagdanski (nedjeljni) ritam, svekoliko vrijeme biva preobraženo. Istina o Božjem utjelovljenju i uvremenjenju ne dopušta dijeliti vrijeme na sveto i profano, na vrijeme s Bogom i vrijeme bez njega ili izvan njega. Blagdani ritmiziraju svetost vremena i daju otkriti da se dar svetosti razlijeva na svagdane, na svekoliko vrijeme, jer vrijeme je otkupljeno tek kad je u cijelosti zahvaćeno darom spasenja. Kršćansko poimanje vremena daje sasvim novo mjesto blagdanu u tijeku (svag)dana i ne postavlja suprotstavljenost između blagdana i svagdana, nego ističe njihovu međusobnu upućenost, zahvaćenost svagdana blagdanom. Ako vrijeme možemo pojmiti samo razlikujući trenutke u njegovu tijeku (E. Durkheim), onda kršćanska novost kazuje da se poimanje vremena ogleda u načinu i u stupnju slavljenja njegove ’svetosti’. Za kršćanina je, može se reći, svaki dan sveti dan jer u svakome danu i u svakome trenutku može susresti Boga i njegov dar spasenja. Kršćanski kalendarski ritam stoga ‘skandira’ događajnost dara spasenja u vremenu, stupnjevajući njegovo slavljenje i dajući svakomu danu vrijednost neponovljivoga. To ne znači da je svekoliko vrijeme blagdansko. Spasenje se živi i u ’običnosti’, u svagdašnjosti, i upravo je to novost Kristova dara.
 
Blagdan i svagdan: po čemu ih razlikovati?
Puno je danas rasprava o dostojanstvu čovjeka i o njegovim pravima koja se tiču nedjelje i blagdana. Čini se da će te rasprave biti uzaludne i da će izazivati samo nove bitke, sve dok se ne počne ozbiljno promišljati o dostojanstvu nedjelje i dostojanstvu blagdana. Otvorena pitanja ne će biti razriješena sve dok se govori o pravu i dok se nedjelja i blagdan gledaju kroz prizmu neradnoga dana. Određeni dan nije blagdanski zato što je neradni, nego je neradni zato što je blagdanski. Ondje gdje se spozna vrijednost blagdana nad svagdanom i njegova vrijednost za svagdan, rasprave o radnoj nedjelji prestaju, ili barem zadobivaju sasvim novi predznak. [...]