Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Svetohranište u međuodnosima razgranate Prisutnosti

 
 
 
 
Ivan Šaško
 
 
U  središtu ovoga razmišljanja nalazi se Kristova prisutnost: prisutnost njegova Duha ponajprije u ljudima, ali i u svakome stvorenju i u onome što ljudi, nošeni tim Duhom, su-stvaraju; prisutnost Riječi i Tijela u euharistijskome otajstvu. U odnosu na arhitekturu liturgijskoga prostora ta su razmišljanja nastala na polazištu da je liturgijska arhitektura oblikovana Kristovom prisutnošću, pri čemu poseban naglasak daje svetohranište.
 
     Navedeno je polazište neobično, ali baš kao takvo ujedno i vrijedno. Za neke će ono djelovati previše teološki intonirano da bi bilo prihvatljivo širemu krugu arhitekata, ali je u sebi istinito i, usuđujem se reći, jedino prihvatljivo na način koji čuva smisao i donosi trajnu prepoznatljivu novost, ostajući dovoljno široko za sve koji na njemu žele graditi svoje izražaje.
 
     Premda je tema svetohraništa jedna od najistaknutijih u razmišljanju o liturgijskome obredu i o njegovoj ‘paradigmi’ prije i nakon Drugoga vatikanskog koncila, zanimljivo je da ta tema ostaje u nekoj stanovitoj ‘napetosti’. Dok je Učiteljstvo ostavilo prilično jasne smjernice, istodobno je preživio i određeni ‘antagonizam’ odluka o tome za koji se oblik netko više opredijelio. Umjesto da svetohranište ujedinjuje Crkvu i jača crkvenost, stječe se dojam da su prisutne podjele na tragu isticanja važnosti i davanja prednosti svetohraništu pred značenjem oltara i drugih sastavnica liturgijskoga prostora.
 
     Knjige i članci koji tematiziraju liturgijski prostor redovito imaju jedan dio posvećen pitanju svetohraništa i to najčešće tako da ističu odrednice koje se odnose na njegovo smještanje u odnosu na oltarni prostor i na razliku glede pretkoncilskoga poimanja. Unatrag deset godina primjećuje se unošenje širega pogleda koji snažnije ističe tematiku Prisutnosti i suodnosa s govorom oblika. U tome važnu ulogu ima sugovorništvo, suradnja raznih teoloških disciplina, naročito fundamentalne teologije, dogmatike i liturgike. Ta unutarteološka suradnja otvara putove i već ima svoje plodove dobrih raščlamba i konkretnih ostvarenja.
 
     Držim važnim u polazištu uočiti dva naglaska: 
     a) Za razliku od pristupa u kojemu bi se arhitekturom oblikovali prostori prisutnosti, ovdje se predlaže drukčiji put. Polazište je Prisut­nost koja je specifična: otajstvena, kristovska, kristološka i ­kršćanska. Put kojim arhitektura oblikuje sakralnost vodio bi prema nečemu što je u napetosti (ponekad i u oprečnosti) s kršćanskim poimanjem liturgijskoga prostora, budući da prostor nema svetost ‘u sebi i iz sebe’. Liturgijski prostor, kao i svako drugo umjetničko djelo, uprisutnjuje otajstvo i ujedno upućuje onkraj svoga uprisutnjenja.
     b) Kao kristovska, kršćanska, ta se prisutnost artikulira u više načina ‘prisutnosti’. Nošena i oblikovana njima, arhitektura – kao dragocjen i neizostavan govor crkvenoga života i liturgijskoga slavlja – stvara izražaj koji očituje kršćansku arhitektonsku specifičnost, odnosno čitljivost tih prisutnosti. 
Preričući S. Dianicha možemo reći da danas crkva, mišljena i oblikovana kao mjesto Prisutnosti, ne treba misliti samo na Božju transcendenciju, nego se treba izraziti u složenosti oblika, da bi udomila brojne i raznolike dinamike liturgijskoga slavlja, u kojemu se Bog – djelujući snagom Duha Svetoga – uprisutnjuje. Ne radi se samo o prilagodbi prostora za mnoštvo ‘funkcija’, nego o razmatranju složenosti duhovnosti i njezina teološkog okvira, što kršćanskoj zajednici daje mogućnost susresti se na mjestu ‘Božje i božanske prisutnosti’. Taj prostor istodobno izražava paradoks, proturječje iščekivanja i doživljavanja toga susreta tamo gdje oči vjere primjećuje Kristovu prisutnost u naviještanju njegove Riječi, u službeniku koji in persona Christi et Ecclesiae predvodi (predsjeda) slavlju, u posvećenomu kruhu i vinu, u samoj zajednici, u svetohraništu. No, ta se prisutnost proteže i čita u drugim sakramentalnim slavljima, ne zanemarujući pritom povezanost zemaljske i nebeske Crkve.