Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Vazmena mistagogija

 
Od otajstva Vazma do otajstva Crkve
 
 
 
Domagoj Volarević
 
Dogmatska Konstitucija o Crkvi Drugoga vatikanskoga koncila Lumen gentium (LG), govoreći o otajstvu Crkve Kristove i njezinim početcima u povijesti, između ostaloga veli: »Crkva, odnosno u otajstvu već prisutno Kristovo kraljevstvo, Božjom snagom vidljivo raste u svijetu. Taj početak i rast naznačeni su krvlju i vodom, koje izlaze iz otvorenoga boka raspetoga Isusa (usp. Iv 19, 34) […]. A pošto je bilo dovršeno djelo koje je Otac povjerio Sinu da ga izvrši na zemlji (usp. Iv 17, 4) poslan je Duh Sveti na dan Pedesetnice da Crkvu bez prestanka posvećuje te vjernici tako po Kristu u jednom Duhu imaju pristup k Ocu (usp. Ef 2, 18).« (LG 3-4)
 
     Na temelju ovih navoda iz Konstitucije o Crkvi možemo jasno postaviti dva žarišta, ili dva orijentira između kojih liturgija Crkve razvija vazmeno otajstvo, produbljujući otajstvo križa i rađanja Crkve iz Kristova boka. U simboličkoj slavljeničkoj dimenziji i mistagoškome dinamizmu koji se nastavlja – jer u krugu liturgijske godine Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo (usp. SC 102) – nedjelje vazmenoga vremena postaju uporišne točke po kojima se dalje razvija vazmeno otajstvo: vrhunac smo proslavili u svetome vazmenom trodnevlju, a u vazmenome vremenu razvija se do punine ovdje na zemlji. Nedjelja je osnova koja daje ritam liturgijskoj godini jer svake nedjelje kršćanska zajednica slavi vazmeno otajstvo (usp. SC 106). Naravno da su nedjelje vazmenoga vremena logičan okvir za razvijanje mistagogije. Time se naglašava i jedinstvo pedeset dana vazmenoga vremena. Zavirimo li u kršćansku starinu, zamijetit ćemo da se Uskrs ne slavi jedan dan, nego pedeset dana.
Pedeset dana vazmenoga vremena potrebno je, stoga, u simboličkome i liturgijsko-teološkome smislu gledati kao cjelinu. O tome već i crkveni oci nedvojbeno svjedoče: Tertulijan veli da su tih pedeset dana jedinstveni, jer svaki je dan blagdanski, slavljenički (usp. PL 2, 973). Gelazijevski sakramentar donosi nam molitvu u kojoj se ocrtava i tradicija koja je već uobličena u ciklus liturgijske godine, a tu istu molitvu preuzima i sadašnji Rimski misal u misi bdjenja na svetkovinu Pedesetnice: »Svemogući vječni Bože, ti si htio da slavlje vazmenog otajstva traje pedeset dana i svrši na Duhove. Daj da Duh Sveti ujedini ljude koji trpe od podjela, nesporazuma i otuđenja te svi narodi u istoj vjeri proslave tvoje ime.«
 
     Doduše, od petoga stoljeća vidljive su tendencije ‘mrvljenja’ jedinstva ovoga slavlja: stvaranjem posebnih slavlja gubi se zajedničko značenje Uskrsnih nedjelja. Posljedice se i danas mogu osjetiti, primjerice u inzistiranju da se četvrtoj vazmenoj nedjelji dade sadržaj slavljenja Dana duhovnih zvanja (o čemu će u nastavku biti više riječi). U obnovljenome Misalu želja za jedinstvenošću ovoga vremena izražena je i nazivima nedjelja. Dok su još u Misalu obnovljenome nakon Tridentskoga koncila vazmene nedjelje bile nazivane doslovno Dominicae post Pascha (nedjelje poslije Vazma, Uskrsa), novi ih Misal naslovljuje Dominicae Paschae (secunda, tertia...) – Nedjelje Vazma ili vazmene nedjelje (druga, treća…).
 
     Kroz ukupno osam nedjelja (osma je nedjelja Pedesetnica!) u liturgijskim se slavljima sustavno i tematski mistagogijom razvija otajstvo Gospodnje muke i uskrsnuća (vazmeno otajstvo u najužem smislu) do otajstva Crkve, njegova mističnoga tijela ovdje na zemlji (blagdan Pedesetnice). Na koji način? Izbor svetopisamskih čitanja u vazmenim nedjeljama, ponajprije evanđeljâ, usklađen je na način da nam približi vazmeno otajstvo i polako nas uvede u otajstvo Crkve (LG 3-4), ali i kao svojevrsni nastavak korizmenoga hoda. Rekosmo da nedjelje daju osnovni ritam liturgijskoj godini, a u nedjeljnoj liturgiji osnova svetopisamkog navještaja jest Evanđelje. Stoga izbor čitanja za euharistijska slavlja u godini B, doprinos je tradiciji, pogotovo onoj prvoga tisućljeća, koja se jasno ogleda u ciklusu čitanja godine A. Oslanjajući se na evanđeoske perikope vazmenih nedjelja u godini B, možemo slijediti osnovnu matricu mistagogije.
 
Uskrsnuo je!
Na samu Nedjelju uskrsnuća Gospodinova u sva tri ciklusa liturgijske godine čitamo odlomak iz Evanđelja po Ivanu o događajima koji su se zbili u uskrsno jutro (Iv 20, 1-9). Namjerno govorimo o uskrsnom jutru jer o ‘izvještaju’ o uskrsnuću ne možemo govoriti. To je događaj vjere, pa stoga i sâm trenutak uskrsnuća nema svjedoka, nego svjedočanstvo proizlazi iz susretâ s Uskrslim! Iz tih susreta razvija se vjera apostola, ali i vjera Crkve. U širem kontekstu, promotrimo li sve evanđeoske odlomke koji govore o uskrsnuću, opisi uskrsnoga jutra donose mnoge, pa čak i različite detalje. Ipak, glavna je poruka jednaka u svim tim svjedočanstvima i sažeta je u jednostavan iskaz: živ je, uskrsnuo je! Posljednji redak evanđeoskoga odlomka otkriva jednu značajnu činjenicu: »još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih« (Iv 20, 9). Iako su Petar i Ivan, kao i svi apostoli, poučeni o vjeri i proroštvima, ipak ostaje ljudski element teškoće prihvaćanja ‘nevjerojatnih’ Božjih obećanja. Unatoč tomu što im je Isus to naviještao tri godine, unatoč tomu što su obojica apostola imali prigodu vidjeti i Krista preobraženoga (Druga korizmena nedjelja), ipak dok idu prema grobu provjeriti o čemu je Marija Magdalena govorila, u njima prevladava ljudskost i sumnjičavost.