Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Vjera i duhovnost osobnih zavjeta

 
Misli uz zavjetne slike i darove »ex voto« 
 
 
 
Ante Crnčević
 

Svetišta su mjesta spomena. Nastala su iz vjere puka, kao posebno odabrana mjesta molitve i slavljenja Boga, gdje se Božja »povijest spasenja« prepoznaje očitom i djelotvornom, zbog čega onamo hrli mnoštvo hodočasnika i pobožnika. No, svetišta čuvaju i spomen na mnoge »osobne povijesti« vjernika koji se molitvom utječu Bogu i ištu njegovu pomoć, povjeravajući se zagovoru Blažene Djevice Marije i svetaca. Upravo snaga čuvanja »svetoga spomena« čini neko mjesto svetištem. Svetište živi od spomena. Čuvani spomen budi vjeru novih hodočasnika, krijepi njihovo pouzdanje i usmjeruje ih na život dostojan Božjega uslišanja. Spomen i zahvala vraćaju vjernika u svetište te se ono dalje izgrađuje i kroz mijene vremena opstaje, nudeći dom svima nevoljnima i svima koji u daru vjere pronalaze razlog za zahvalnost Bogu.
Svetišta spomena i nade
 
       U svetištima i crkvama osobite vjerničke pobožnosti najjasnije se očituje »otajstvo hrama« – susret s Božjom prisutnošću koja rasvjetljuje živote i svemu otkriva postojanja. Vidljiva ljepota hrama, crkve, zrcali božansku slavu, izraženu sintaksom arhitektonskih silnica, ikonografskih naznaka i plemenite jednostavnosti liturgijskoga slavlja koje uprisutnjuje Božje djelo spasenja. Kao što vidljivo zdanje počiva na temeljima i uzdiže se na stupovlju te lukovima oblikuje ‘nebesa’ gdje je mjesto Kristu koji je ‘zaglavni kamen’ (Ef 2, 20) hrama-Crkve, tako i duhovno svetište počiva na ‘stupovima’ koji su uporište trima ‘vremenskim lukovima’, a to su spomen, prisutnost i proroštvo (nada) Onoga koji se objavljuje imenom Emanuel, ‘S-nama-Bog’ (Papinsko vijeće za pastoral migranata, Svetište – spomen, prisutnost i proroštvo Boga živoga, 3). 
 
       Premda povijest mnogih svetišta bilježi početke u nekome ‘utemeljujućem događaju’, prepoznatu kao čudo ili kao milosno uslišanje vjernika u nevolji, svetišta ne čuvaju spomen tek na taj čudesni događaj. Ona su uvijek svjedočanstvo Božje ljubavi koja prva ljubi (1Iv 4, 19) i koja izlazi u susret ljudima u njihovim nevoljama. Zato spomen koji živi u svetištu ide onkraj utemeljujućega događaja koji, štoviše, nerijetko biva zasjenjen krhkim ljudskim sjećanjem ili pak nadogradnjom predaje koja će mnoge događaje uvezivati u jedan događaj. Svetišta urezuju u vjernički spomen Božju vjernost i dobrotu, koja je razlog svemu dobru, pa i našemu postojanju. Svetišta, čuvajući spomen, vraćaju nas na ­početke, na izvore, na ishodište svega. Tu, gdje spomen dopire onkraj ljudske povijesti i gdje nada gleda preko obzora ljudskih planova i očekivanja, vrijeme zadobiva sasvim novu protežnost: »na svetome mjestu dani ne teku na način da jedan dolazi i potom prolazi; početak jednoga ne označava svršetak drugomu, jer tu su svi dani u istodobnosti; život koji oni broje, ne pozna zalaza« (Sv. Augustin, Poslanica Probi, 130, 8, 15). 
 
       Stupiti u svetište znači stupiti u »prostor svetoga spomena« te postati dionikom »svete povijesti« koja vrijeme povezuje s vječnošću. Na tim mjestima spomena nerijetko slike ili kipovi bivaju prepoznati kao nositelji oživljujućega spomena i znakovi prisutnosti Milosti. Geste pobožnosti – kao što su: ljubljenje ili dodirivanja slikā, relikvijā, drugih predmeta ili mjesta spomena, hodočašće i ophodi (procesije), paljenje svijeća, klečanje i prostracija, molitva posebnih molitava – izravni su načini udioništva u »svetoj povijesti« te postaju čini vjere koja jedina može tim gestama dati smisao i ljepotu. »Bez te nutarnje sastojnice postoji opasnost da se simbolička gestualnost uruši u isprazne običaje, a u najgoremu slučaju u praznovjerje.« (Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti, 15).