Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Vjerni mrtvi živi su u Kristu

Uz Spomen svih pokojnih vjernika
 
 
 
Danimir Pezer
 
Spomen svih vjernih mrtvih slavi se u srcu jeseni. Drveće gubi svoje lišće, jutarnje su magle sve gušće, a dani sve kraći. Međutim, groblja su puna cvijeća kao da je proljeće. Odrazi toga veličanstvenoga prirodnog ugođaja, kontrasti svjetla i mraka, života i smrti, pretočeni su ne samo u liturgiju Dušnog dana, odnosno posljednicu Dies irae (Dan srdžbe), nego i u liturgijske prostore, u glazbu i likovnu umjetnost tijekom cijele liturgijske godine.
 
Važnost molitve za pokojne
Već stoljećima kršćani se 2. studenoga spominju svojih pokojnika. Spomendan svih pokojnih vjernika u liturgijskome kalendaru slijedi odmah poslije svetkovine Svih svetih. Kao da nam kalendar slikovito želi reći da sveti uzimaju mrtve za ruke i uvode ih u svoje zajedništvo, podsjećajući nas tako da se ne spašavamo sami. Na spomendan Svih vjernih mrtvih kršćani ne samo da se sjećaju svojih pokojnika, nego i idu na groblja, kao da ih ondje žele susresti. Iz poštovanja prema njima grobove pokrivaju cvijećem i svijećama. 
 
     U grobljima počivaju tijela naših pokojnika, koji su nam u baštinu ostavili vjeru i vrijednosti na kojima gradimo svoj svagdanji život. Stoga je ovaj spomendan za kršćane velika proslava uskrsnuća. Smrt nije posljednja stvarnost života. Često trebamo imati na pameti Isusovo obećanje iz Ivanova Evanđelja: »Svi koje mi daje Otac, doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti.« (Iv 6, 37). Kršćanin je onaj tko svaki dan ide k Isusu: iako mu je život obilježen grijehom i padovima, Isus ga ne odbacuje; naprotiv, prihvaća ga u svojoj ljubavi darujući mu oproštenje grijeha i vodi ga u vječni život. 
 
     Za kršćane smrt nije zagonetka, nego misterij. Kršćanin, koji je s Kristom umro i suukopan, u Kristu je i preobražen. U ovakvome viđenju smrti, koje dolazi iz vjere u kojoj je smrt sestrica, kako ju naziva sv. Franjo Asiški, Krist nam daruje život i zajedništvo. Stoga se zemaljska Crkva, spominjući se vjernih mrtvih, ujedinjuje s nebeskom Crkvom i zaziva milosrđe za one koji pred Bogom trebaju dati račun za svoja djela (usp. Ap 2, 12). U sjećanju živih su mrtvi, čiji je život obilježen ne samo dobrom nego i zlom, manama i pogrješkama. Ali kao da postoji instinkt u srcu koji traži da poštujemo mrtve i mislimo na njih, čvrsti u nadi da su spašeni i da se nalaze u sjeni blaženih i svetih. Molitva za pokojne je djelo ljubavi prema pokojnima koji su prispjeli u nebesku domovinu. Molitva za pokojnu braću i sestre naša je dužnost. Nikad ne smije biti prekinuta, nego življena kao zajedništvo svetih. Naša molitva je najbolji način da se pridružimo Isusovoj molitvi: »da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim» (Iv 6, 39) i »da svi budu jedno« (Iv 17, 21).
 
Živi, mrtvi i sveti – jedna Crkva
Spomen svih pokojnih vjernika, iako se slavi neposredno nakon svetkovine Svih svetih, ne zasjenjuje ovu svetkovinu, nego nas podsjeća da između vremena i vječnosti nema prekida. A vječnost je »istodobno cjelovito i potpuno posjedovanje beskonačnog života (aeternitas est interminabilis vitae tota simul et perfecta possessio), kaže Boetije u svom djelu De consolatione philosophiae.
 
U tome smislu treba razumjeti liturgijsku intervenciju Amalarija iz Metza, koji je službu za pokojne uveo poslije svetkovine Svih svetih, s nakanom da se moli za one koji su napustili ovaj svijet, a još nisu u zajedništvu svetih. Po mišljenju pravoslavnoga teologa Oliviera Clémenta »genij kršćanskog Zapada sastoji se u stavljanju svetkovine Svih svetih prije dana mrtvih«. Sveti, znajući da u Uskrslome nema više smrti, povlače mrtve da idu njihovim stopama. 
Na Dušni dan svaki svećenik može slaviti tri mise, pa Misal i sadrži tri misna obrasca za taj dan. Oni prilično jedinstveno tematiziraju nadu u ispunjenje usnulih u Kristu, utemeljenu na Kristovu uskrsnuću. Može se također birati između četiriju pokojničkih predslovlja. Spomen svih vjernika pokojnika, padne li u nedjelju, potiskuje nedjeljni molitveni obrazac. Molitva za pokojne ne boji se odjenuti se liturgijskom bojom žalosti, ali to ne čini da bi poticala žalost, nego da bi u vatru stavila dramu smrti.