Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Vrijeme Crkve i punina spasenja

 
Oplemenjivati vrijeme živeći liturgiju
 
 
 
Milan Dančuo
 
Govoreći o vremenu i pitajući se što je vrijeme, već je sv. Augustin zapisao: »Kada me netko ne pita, onda znam. Kada želim objasniti nekome tko me pita, ne znam« (Ispovijesti XI, 14, 17). I zaista, promišljati o vremenu, i u konačnici o odnosu vremena i liturgije, nije jednostavno. Same definicije u rječnicima i enciklopedijama opisuju u opširnijem smislu ono što jest kategorija vremena. Tako će vrijeme biti dimenzija univerzuma prema kojoj je uređen nepovratni slijed pojava. Taj nepovratni slijed može se promatrati i kao neprekidan poredak promjena u kojemu se trenutci ili njihove transformacije mogu zamisliti kao neprekinuti niz oblikâ koji jedan drugoga potiskuje, tako da formira tijek različitih konfiguracija i brzina, a sadrži mogućnosti novoga i nepredvidivoga. Kao fizikalna veličina s druge strane, vrijeme može biti mjera trajanja nekoga događaja, pa samim time i trajanje nekog kretanja. Ako se mjera vremena promatra prema događajima koji se redaju od prošlosti kroz sadašnjost prema budućnosti, vrijeme također može biti i mjera trajanja događaja i razmaci između njih. 
 
Razumijevanje vremena i ‘pitanje spasenja’
Filozofija promatra vrijeme u povezanosti s činjenicom da u ljudskome iskustvu postoji promjena, a načini na koje se iskazuje postojanje u vremenu su prošlost, sadašnjost, budućnost i trajanje. Već su grčki filozofi razlikovali kronološko vrijeme, zatim kvantitativno kao kairotičko ili prikladno te kvalitativno kao metafizičko. Na taj su način odvojili pojam vremena od konkretnih promjena koje se događaju u njemu. S kršćanskim filozofima i teolozima dolazi i uvjerenje da svijet ima početak u vremenu koje teče pravocrtno prema svojemu svršetku. Na taj se način uvodi eshatološko shvaćanje vremena. S Newtonom u fizici i Kantom u filozofiji jasnije se razlikuje apsolutno i relativno vrijeme (i prostor). Prema Newtonu, apsolutno vrijeme je ono vrijeme koje teče neovisno o motritelju i njegovu stanju gibanja. Takvo je vrijeme neovisno o bilo kojem događaju te je trajanje nekoga događaja isto za sve motritelje. Jednako tako moguća je istodobnost događaja. Kant također razlikuje postojanje apsolutnoga prostora i vremena, a takvo bi vrijeme bilo neovisno o bilo čemu i predstavljalo bi mogućnost svakoga gibanja i promjene. U modernoj filozofiji pojam vremena također je u središtu razmišljanja kao ključan element. Leibniz promatra vrijeme (i prostor) kao odnos ili relaciju među stvarima u prostoru i vremenu: prostor je odnos koegzistencijâ, a vrijeme slijed događaja, sukcesija. Filozofija egzistencije s druge strane doživljava vrijeme kao temeljeni način iskustva smisla bitka: vrijeme se promatra i doživljava kao trajanje, kao fizički medij i mentalni konstrukt, ali i kao intuicija za prošlost, sadašnjost i budućnost. 
 
      Teologija se zanima za vrijeme ukoliko je ono povezano sa shvaćanjem i ostvarenjem ljudskoga spasenja. U liturgiji se uzbiljuje spasenje po proslavi Kristova vazmenog otajstva u konkretnome slavlju; stoga je i vrijeme jedna od ključnih kategorija u liturgiji. Potrebno je promotriti pobliže različite kategorije vremena kao što su kozmičko, povijesno i liturgijsko vrijeme kako bi se otkrila međusobna povezanost i važnost i mjesto vremena u liturgiji. 
 
Kozmičko vrijeme
Iskustvo vremena čovjeku i njegovoj eg­zistenciji najdublje određuju kozmički i biološki ritmovi. Prirodna (tropska, sinodička, Sunčeva) godina je vrijeme koje je potrebno Zemlji da obiđe Sunce. Traje približno 365,25 dana, a to je vrijeme između dvaju uzastopnih prolazaka Sunca proljetnom točkom, kada se Zemlja nalazi u ekvinociju. Lunarni mjesec je put koji je potreban Mjesecu da obiđe oko Zemlje, a iznosi 29,53 dana. Prema ciklusima Mjesečevih faza – od mlađaka do uštapa, preko četvrtinâ u razmaku od približno 7 dana – nastaje u starim civilizacijama i tjedan kao jedinica u kalendarskom ustroju. Zemaljski dan je vrijeme jednoga okretaja Zemlje oko vlastite osi, a iznosi nešto manje od 24 sata. Također i sat, minuta i sekunda odražavaju kozmičke i biološke ritmove koji su usađeni u čovjekov životni ritam i iskustvo. 
Einstein je doveo u krizu klasičnu koncepciju prostora i vremena svojom posebnom teorijom relativnosti iz 1905. godine koja je inkorporirala fizikalne teorije i klasičnu fiziku. Za razliku od Aristotela i Newtona, Einstein nije prihvaćao vrijeme kao mjerljivu dimenziju koja postoji univerzalno kao apsolutna mjera trajanja ljudske egzistencije, odnosno kao apsolutnog i univerzalnog referentnog okvira koji se jednako primjenjuje na sva ljudska bića i u kojemu bi mogle biti mjerene sve pojave. Einstein je promatrajući brzinu svjetlosti došao do zaključka da vrijeme proteklo između dva događaja nije nepromjenjivo od promatrača do promatrača, nego da ovisi o relativnoj brzini promatračevog referentnog okvira. Nadalje, dva događaja koja se zbivaju simultano na različitim mjestima unutar jednog referentnog okvira mogu se zbivati u različita vremena unutar drugog referentnog okvira čime je upitno postojanje apsolutne simultanosti. Na taj način Einstein uvodi pojam dinamičkog vremena koje ne pozna univerzalno sada u sadašnjosti, niti apsolutnu podjelu linearnog toka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Njegovi zaključci pomoći će i suvremenoj kršćanskoj teologiji u razmišljanju o teologiji vremena.