Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Žeđanje u liturgijskoj molitvi, provreloj Božjom riječju

 
 
 
 
 
Ivan Šaško
 
 
Kada se u Bibliji spominje žeđ, treba misliti da su ti tekstovi nastali u sušnome, a ne u kišovitome kraju, tamo gdje je žeđ povezana s preživljavanjem. Možda se ta razlika može uočiti i u činjenici da se u našemu jeziku nalazi izraz za glad koja prelazi granice redovite gladi (ogladnjeti) idući onkraj izdržljivoga – pregladnjeti, dok je za to ozračje puno bliži osjećaj potrebe koji bi mogao opisati glagol prežednjeti. Zato je u Svetome pismu taj snažan osjećaj potrebe, u kojemu je u središtu preživljavanje, korišten u prenesenome smislu za čežnju čovjeka za Bogom za duhovno preživljavanje.
 
     Oslanjajući se na činjenicu da je žeđ, baš kao i glad, sveopća tjelesna potreba bića, koja je i simbol najdubljih duhovnih potreba, susrećemo psalamske izričaje koji su snažno ušli u liturgijsku duhovnost i često su prisutni u slavljima: »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o, kada ću doći i lice Božje gledati?« (Ps 42, 2-3); »O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.« (Ps 63, 2). U predivnim dojmljivim psalamskim redcima progovara čežnja čovjeka za Bogom, teško usporediva bilo s kojim drugim osjećajem, osim sa žeđu.

     Ipak, nju treba promatrati i razumijevati i s druge strane, sa strane pouzdanja u Boga. U čovjeku se nalazi sigurnost da samo Bog može utažiti tu žeđ, jer je on Stvoritelj koji je stvorio čovjeka (na svoju sliku) i u njemu ostavio čežnju, trag po kojemu se dolazi do izvora života. Zato je iznimno snažna riječ duhovnih otaca (često navodeći sv. Grgura Nazijanskoga kao izvor), prelijepo zvučna na latinskome: Deus sitit sitiri – Bog žeđa da bude žeđan; Bog žeđa da ga budemo žedni. 
 
Življena i povjerena žeđ
Među velikim tematskim cjelinama i naglascima u Evanđelju po Ivanu nalazimo i odnos prema vodi i žeđi. Štoviše, to je okvir za razumijevanje Radosne vijesti. Isus na početku svoga javnog života susreće Samarijanku na Jakovljevu zdencu i govori joj: »Daj mi piti.« (Iv 4, 7). I na kraju života također izražava žeđ, kada na križu, prije samoga dovršenja djela spasenja, izriče čežnju, moli nas da ju ispunimo: »Žedan sam.« Bog dolazi k nama kao žedna osoba koja nas moli da joj pomognemo napojiti se na zdencu ljubavi, bez obzira na količinu i kakvoću te ljubavi. 
 
     No, gledano u svjetlu evanđeoske istine, čak i u žeđi prežednjelog Isusa, koji prinosi žrtvu za spasenje svijeta, radi se o otajstvu žeđi za Bogom. Prilično je lako pokazati da se kod žeđi u Bibliji treba misliti na suho, vodom škrto i životu prijeteće ozračje. Nadalje: da se žeđanje preneseno koristi kao slika i osjećaj ljudske čežnje za Bogom. 
I nema jačega izražaja žeđi za nas vjernike od Isusove riječi na križu. Ona je šapat-krik, ona je umiranje riječi za život Riječi. I u njoj je sadržaj ljudske žeđi za Bogom, žeđi nutarnje napuštenosti u odnosu prema Bogu, kako je to Isus izrekao: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27, 46; Mk 15, 34). 
 
     Kao što to ističe Benedikt Schwank, vrijedno je vidjeti poveznice između Staroga i Novoga zavjeta, počevši od središta, od pashalnoga iskustva u Knjizi Izlaska (poglavlje 17.), gdje susrećemo žeđ koja prijeti životu, te se iz te žeđi rađa prosvjedovanje i mrmljanje protiv Mojsija s optužbom koja počinje pitanjem: Zašto si nas izveo da pomremo od žeđi? 
 
     Na tu se tjelesnu žeđ nadovezalo tumačenje u prenesenome značenju. Prorok Amos piše o žeđi koju je moguće utažiti samo duhovno: »Evo, dolaze dani – riječ je Gospodnja – kad ću poslati glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Gospodinove.« (Am 8, 11). Nakon progonstva, nastaju predivni tekstovi proroka Izaije: »Ne će više gladovati i žeđati, ne će ih mučiti žega ni sunce, jer vodit će ih onaj koji im se smiluje, dovest će ih k izvorima vode.« (Iz 49, 10). »Ne boj se, Jakove, slugo moja, Ješurune, kog sam izabrao. Jer na žednu ću zemlju vodu izliti i po tlu sušnome potoke. Izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo i blagoslov na tvoja pokoljenja. Rast će kao trava pokraj izvora, kao vrbe uz vode tekućice.« (Iz 44, 2-4).