Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Treća korizmena nedjelja

19. ožujka 2017.
 
 
Ulazna pjesma 
Kada na vama pokažem svetost svoju,
skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas
vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća.
I dat ću vam novo srce, govori Gospodin. (Ez 36, 23-26)
 
 
Zborna molitva
Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima:
post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni.
Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.
 
 
Darovna molitva
Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe 
i pomozi da i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.
 
 
Pričesna pjesma
Tko bude pio vode koje ću mu ja dati, govori Gospodin,
ostat će u njemu izvorom vode koja teče u život vječni. (Iv 4, 13-14)
 
 
Popričesna molitva 
Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom 
s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo.
Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari 
u punoj istini. Po Kristu.
 
 
Prvo čitanje   Izl 17, 3-7
Daj nam vode da pijemo!
 
Čitanje Knjige Izlaska
 
U one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?«
Riječ Gospodnja.
 
 
Otpjevni psalam   Ps 95, 1-2.6-9
Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«
 
Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«
 
 
Drugo čitanje    Rim 5, 1-2.5-8
Ljubav je razlivena u nama po Duhu koji nam je dan.
 
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
 
Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; ­možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: 
dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.
Riječ Gospodnja.
 
 
Evanđelje   Iv 4, 5-15.19b-26.39a.40-42
Izvor vode koja struji u život vječni.
 
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
 
U ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa ­Samarijancima. Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ’Daj mi piti’, ti bi u njega ­zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: 
»Ja sam, ja koji s tobom govorim!« Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«
Riječ Gospodnja.
 
 
 
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
 
Ivica Raguž: Molili ga da ostane...
 
Tekst iz Ivanova evanđelja o Isusu i Samarijanki pokazuje svu dubinu Božje riječi. Nikad dosta razmatranja. Svako novo razmatranje otkriva nešto sasvim novo i neočekivano, nešto što nas uzdiže iznad nas samih, nešto što nam daje novu spoznaju i što nas potiče na djelovanje. Stoga ćemo i mi ovdje donijeti nekoliko razmatrajućih crtica o tome, jednom od najljepših tekstova cijeloga Novog zavjeta.
 
Svakidašnji Isus
Prvo, ono što upada u oči jest to da je Isus ostao potpuno sâm sa ženom Samarijankom. Sv. Toma Akvinski sjajno je primijetio tu činjenicu i tumači ju vrlo zanimljivo. Veli da se veličina osobnosti očituje u tome da netko uspijeva ostati nasamo s drugom osobom. Produbit ćemo malo tu misao. Naime, obično se ljudi kriju iza svojih služba, titula, dostojanstva i zadaća. 
 
Sjećam se jednoga prijatelja koji bi ­uvijek kad bi se našao s nepoznatim ljudima u društvu, prvo morao objaviti svojim sugovornicima funkciju koju obnaša. Dakako, odmah bi zbog toga izazvao divljenje. Osjećao je da je on kao takav, on kao osoba, u biti neprivlačan i nezanimljiv, da jedino u ljudima može izazvati divljenje isticanjem vlastite službe. To možemo dočarati i još jednim primjerom. Vjerujem kako vam se znalo dogoditi da nasamo ostanete s nekim velikim dostojanstvenicima, bilo crkvenim, bilo građanskim. Kad su u društvu, okruženi onima koji ističu njihovu funkciju, ponašaju se potpuno drukčije nego kad su s vama nasamo. Štoviše, ponekad ostanete iznenađeni kako su beznačajni i dosadni kad su s vama nasamo, premda su možda čak i veliki propovjednici i govornici. Ne znate o čemu biste s njima razgovarali, kao da su bez funkcije i onoga društvenog ozračja divljenja, potpuno ogoljeni i prazni. Zato je s pravom sv. Toma upozorio kako je Isus mogao ostati sam sa Samarijankom, bez apostola, slobodan u cijelosti od svojih funkcija i svojega ‘kružoka obožavatelja’. Sam sa ženom sasvim je mirno i opušteno razgovarao. Možemo li mi tako jedni s drugima razgovarati, jesmo li sposobni uopće za razgovor »jedan na jedan«? Nismo li zbog svojih služba, funkcija, ‘kružoka obožavatelja’, otuđeni od običnoga razgovora s običnom ženom, s običnim muškarcem?
 
Drugo, sv. Pavao piše: »Nije prvo duhovno, nego tjelesno, pa onda duhovno.« (1Kor 14, 46) 
Ta nam rečenica kazuje kako i Isus djeluje u današnjem evanđelju. On zapodijeva razgovor polazeći od tjelesnoga, konkretnoga: »Daj mi piti.« Isus ne započinje razgovor odmah od duhovnoga. Ne dolazi odmah s velikim, spektakularnim riječima, s nekakvim golemim zanosom, ekstazama i velikim gestama. Ne. Isus je sav svakidašnji, on je čovjek svakida­šnjice. Zapravo, Isus nam kazuje da se isti­na o nama i drugima pokazuje upravo u svakidašnjici: kada ustajemo i liježemo, kako jedemo i pijemo, kako se ponašamo u običnim, svakidašnjim obvezama i susretima. Da, u svakidašnjici se pokazuje istina o nama, a ne u javnim, izvanrednim nastupima. Jednom riječju, u ovome svijetu istina ima odijelo obične svakidašnjice, a ne odijelo prijetvorne svečanosti. Veličina se velikih ljudi očituje u tom najobičnijem življenju svakidašnjice.
 
Dostatno je samo imati na umu da je Isus trideset godina živio potpuno skrovito, svakidašnje i obično! I ostao je i dalje krajnje svakidašnji: »Daj mi piti.« Vjerojatno je upravo ta svakidašnja gesta privukla ženu Samarijanku. Vjerujem da joj je bilo dosta svih onih gesta u kojima se uvijek djeluje s nekom ‘nakanom’, ‘strategijom’ kako drugoga osvojiti, oduševiti ili čak zavarati. Konačno je pred njom jedan čovjek sasvim svakidašnji, sasvim spontan i bez ‘strategije’. A mi? Kako mi djelujemo? Jesmo li u svakidašnjici nepodnošljivi drugima i sebi, nesposobni za spontani susret, iznoseći uvijek vlastite ‘nakane’ i ‘strategije’?
 
»Udareni« Duhom i Istinom
Treće, Isus, od tjelesnoga dolazi do duhovnoga. On Samarijanku, a kasnije i učenike koji mu nude jesti, dovodi do duhovnoga, do »žive vode«, do duhovnoga jela. S koliko samo obzirnosti i nježnosti Isus otvara oči Samarijanki, učenicima, za duhovno. No, to duhovno ne dolazi iz tjelesnoga. Tjelesno pruža otpor duhovnomu, izaziva čuđenje, nerazumijevanje i Samarijanke, i učenika. Isus time pokazuje kako se u ovome svijetu doslovno sudaraju duhovno i tjelesno, Božje i ljudsko. Tjelesno pruža otpor duhovnomu. Samarijanka postavlja pitanja kojima na neki način želi otkloniti duhovno iz svojega života. I mi, tjelesni, ‘mrmljamo’ protiv duhovnoga, poput onih Izraelaca kod Mase i Meribe u pustinji. Zapravo, ‘mrmljanje’ je prirodan stav tjelesnoga čovjeka spram duhovne stvarnosti. Stoga, doći do duhovnoga ne možemo bez boli obraćenja. Potreban je Božji štap koji će udariti pećinu našega srca da iz njega potekne voda. Doći do Krista nije moguće a da, »udareni« Bogom, ne ostavimo ono tjelesno, svoj »krčag vode«, kako je to učinila Samarijanka. 
 
Četvrto, »istinski će se klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Duh i istina uvjeti su istinskoga klanjanja, potrebno je biti »udaren štapom« Duha i Istine. Duh: Bogu se istinski klanjaju oni koji mu se klanjaju duhom, iz svoje nutrine. Duhom se klanja Bogu tako što se vrši volja, kako Isus kazuje o sebi, o svojem »jelu«. Površno je i prijetvorno ono klanjanje u kojemu je naš duh, naša nutrina i intima, strana Bogu. I ne samo to. Duh je ovdje i Duh Sveti, Duh koji je razliven u našim srcima, kako piše sv. Pavao. Istinsko je klanjanje, dakle, ono gdje nam je darovan sâm Bog, sâm »izvor koji struji u život vječni«. 
 
Stoga se kršćansko klanjanje razlikuje od svih ostalih duhovnih klanjanja. Ono dolazi iz samoga Boga, događa se u Bogu i dovodi do Boga. Nema intimnijega, snažnijega i predanijega klanjanja od klanjanja u Duhu Svetom kojeg Isus razlijeva u naša srca. Istina: Bogu se istinski klanjaju oni koji su primili Istinu, Isusa Krista. Ovdje se ne govori o nekakvoj apstraktnoj istini, istini koju mi spoznajemo, nego o samoj Istini koja nam je objavljena u Isusu Kristu. U Isusu Kristu postajemo jedno sa samom Istinom te u toj Istini spoznajemo Boga kakav on zaista jest. Spoznajemo ga kao Oca, Sina i Duha Svetoga. Bog nam nije više tuđinac u Isusu Kristu. Ali ni mi nismo tuđinci sebi samima. Istina, Isus Krist i nas oslobađa, otkrivamo istinu o sebi. I Samarijanka je otkrila istinu o sebi, svoj grješni život. Tako se uvijek događa. Prvi znak da smo počeli živjeti u Istini jest priznanje vlastitih grijeha. Spram tako velikoga dara Istine, što je drugo moguće nego pasti na koljena, biti ponizan i priznati svoje grijehe: »Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila.«
 
Peto, ne znam jeste li primijetili kako se u evanđeljima spominje da su Isusa negdje doslovce izbacili iz mjesta, kao u njegovu rodnom Nazaretu, a negdje su ga pak molili da napusti njihovo mjesto, i to nakon što je učinio čudo. Kako tužno! Kako je tužno kad su ljudi ugroženi Isusom, kako je tužno kad se ljudi boje duha i istine. Baš je to tužno. A u današnjem evanđelju ipak se dogodilo nešto radosno, nešto sasvim drukčije: »Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana.« Blago Samarijancima, blago i nama ako budemo zamolili Isusa da ostane s nama, zauvijek.