Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
Zvona i drvo u Vazmenome trodnevlju
 
 
 
U nekim se krajevima očuvao običaj da se u Vazmenome trodnevlju,
umjesto zvona, u bogoslužju i u činima pobožnosti čuje zvuk priručnih
drvenih ‘glazbala’, zvanih čegrtaljke. Molio bih vas za objašnjenje
značenja toga običaja.
Mislav M.
 
 
 
 
 
Zvona i njihov zvuk srasli su s kršćanskom liturgijom na način da ih se doživljava kao »zvučnu objavu« Božjega darivanja spasenja, pa ih se u narodnoj mudrosti i naziva »glasom nebeskim«. Kao zvučna teofanija, zvuk crkvenih zvona unosi u prolazno vrijeme dimenziju vječnosti. Jedno od najstarijih imena za crkveno zvono, kako svjedoči Grgur Tûrski (†594.), jest signum, znak, kojemu je zadaća pozivati vjernike na zajedništvo s Bogom, kako u vremenu ne bi zaboravili vječnost koja im je darovana. Ne čudi da je zvuk zvona srastao s »anđeoskim himnom« koji objavljuje dar Božje slave ljudima: »Slava Bogu na visini, a na zemlji mir…«. 
 
     U Vazmenome trodnevlju, u poniznosti pred otajstvom Kristove muke i smrti, Crkva ima potrebu šutjeti, u tišini razmatrati čudesno djelo Božje ljubavi. Gospodinov silazak u smrt Crkva živi kao čin Božje šutnje. U Drevnoj homiliji na Veliku i svetu subotu čitamo: »Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela…«. 
 
     Ulazeći u Vazmeno trodnevlje Crkva ulazi u svetu tišinu. Liturgijske odredbe stoga predviđaju da na Misi Večere Gospodnje, »dok se pjeva himan ‘Slava Bogu na visini’, prema običajima mjesta, zvone zvona, a kad on završi, šute sve do ‘Slava Bogu na vini’ Vazmenoga bdjenja« (Okružnica o slavlju vazmenih blagdana, 50). Odsutnost zvuka zvona u tome svetom vremenu duboko je srasla s vjerničkim osjećajem, duhovnošću i pobožnošću. U mnogim krajevima, nakon što su svečano pratila intoniranje himna »Slava« u Misi Večere Gospodnje, »zvona se vežu«, to jest podižu se i vežu njihovi konopci, kao vidljiv znak utihe zvona. U nekim je krajevima, u sladu s tom tišinom i šutnjom, odsutnost zvuka zvona otvorila prostor drukčijemu zvuku – onomu koji izvire iz drva križa. U te dane u nekim se krajevima, naime, rabe priručna drvena samozvučna (idiofona) glazbala, koja proizvode zvuk potpuno oprečan svečanomu i reskomu zvuku zvona odlivenih u bronci (i drugim legurama). Riječ je o jednostavnim drvenim napravama na kojima napete drvene letvice vrtnjom taru o nazubljeni valjak i tako proizvode zvuk, koji često nije uhu sasvim ugodan. Ta jednostavna ‘glazbala’ poznata su pod raznim imenima: čegrtaljke, klepetaljke, škrebetaljke, škrgajice, škrgojke, čevrtalji… Neovisno o tome što su slične drvene naprave prisutne u nekim javnim manifestacijama i običajima s ciljem stvaranja snažne buke, liturgija je očuvala ta jednostavna drvena ‘glazbala’ podsjećajući ljude na tišinu zvona. Umjesto zvona koja će svečano navijestiti slavu Gospodinova uskrsnuća, u danima vazmene šutnje vjernici osluškuju zvuk drva Križa. U središtu pokorničkih procesija i čina pobožnosti u te dane stoji Gospodinov križ, zastrt; očima je uskraćeno vidjeti Gospodinovo tijelo koje je položeno u grob. Zato zvuk drvenoga glazbala poziva vjernika da zastane pred drvom Križa i osluhne što mu Križ ima reći.
 
     Ne upuštajući se u prosudbu svega onoga što se danas, iz raznih pobuda, pokušava oživjeti iz pučke tradicije, katkada zanemarujući izvor i smisao pojedinih običaja, želimo potaknuti na promišljanje o onome što danas može biti korisno za plodonosno življenje ljepote Vazmenoga trodnevlja – u tišini koja omogućuje čuti uzvišeni govor Križa. Možda bi spomenute drvene naprave mogle biti oblikovane i dorađene radi stvaranja ‘mekšega’ zvuka drva, koji će nam objavljivati otajstvenu tišinu Kristova križa.