Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
 
 
 
Liturgija i 'vizualna pomagala'
 
Cijenjeni, poznato mi je da je djelatno sudjelovanje vjernika u liturgijskome slavlju jedan od velikih ciljeva liturgijske obnove Crkve. No, postiže li se puno i svjesno udioništvo vjernika u slavljenome otajstvu ako se potrebni trud i napor zajednice umanje »olakšavanjem sudjelovanja« uz pomoć suvremenih  komunikacijskih sredstava? Mislim pritom na projiciranje popratnih sadržaja (tekstualnih i slikovnih) za vrijeme euharistijskoga slavlja. 
 
D. Franjić
 
 
 
Nova tehnološka unaprjeđenja života, osobito u svijetu elektroničkih komunikacija, otvaraju prostor novim oblicima ostvarenja poslanja Crkve. U tome su vidu, zacijelo, ostvareni već veliki pomaci. Za neke, reći će, nedovoljni. Crkva se s razborom služi pomagalima do kojih dolazi ljudsko stvaralačko umijeće. Nerijetko je i sama bila zagovornicom i predvodnicom stvaralaštva, unaprjeđenja znanja, tehničkih dostignuća i raznih vještina. No, u susretu sa svim novim, osobito kada je riječ o liturgiji i liturgijskome prostoru, gajila je potreban razbor i oprez, pitajući se uvijek o smislu, prikladnosti i mjeri. Tako nalazimo razborite prosudbe i stavove: o uporabi novih materijala (u graditeljstvu, u izradi liturgijskih predmeta), o prihvaćanju tehničkih rješenja (električna rasvjeta crkava, mogućnost elektroničkog ozvučenja), o prikladnosti radijskoga i televizijskoga prijenosa slavlje euharistije… Tehnička unaprjeđenja i pomagala, unatoč brojnim prednostima, ipak ne omogućuju sve ono što je vlastito naravnim ljudskim moćima. Tako elektronička (i digitalna) pomagala omogućuju dobru čujnost zvuka u svakom kutku crkve te uvelike olakšavaju vršenje predsjedateljske službe i posreduju lakoću sudjelovanja, ali istovremeno zanemaruju potreban osobni odnos prema glasu i tijelu onoga koji govori jer se komunikacije ne ostvaruje samo glasom; rasvjeta crkve omogućava slavlje u svakome trenutku, ‘dobru’ vidljivost svakoga obrednoga čina i liturgijskoga prostora, ali se lako zanemaruje snaga simbolizma i dijalektike tame i prirodnoga svjetla koje je strukturni arhitektonski element; radijski i televizijski prijenosi liturgijskoga slavlja pružaju nove mogućnosti povezivanja i pastoralnoga djelovanja u zajednici vjernika, ali ne mogu zamijeniti ili pružiti puno udioništvo u slavlju… 
 
     Pred nama su i nova elektronička pomagala. Iza onoga što omogućavaju i olakšavaju, stoji i ono što biva olako zanemareno i zapostavljeno. Projiciranjem liturgijskih pjesama na zid ili platno nastojalo se zamijeniti pjesmarice, odnosno omogućiti dostupnost i bolju razumljivost pjesme cijeloj zajednici. No, ponegdje se ide i ‘korak dalje’ – koji lako može biti korak unazad – pa se projiciraju svetopisamska čitanja i liturgijski molitveni tekstovi. Takvim postupcima zacijelo se ne pomaže i ne pospješuje sudjelovanje, a razlozi nedopustivosti i neprimjerenosti takve prakse su višeslojni: zasjenjuje se zbiljnost liturgijskoga čina; pozornost se zadržava na vizualnom obliku sudjelovanja, a sama se vizualnost preusmjerava s mjesta obrednoga događanja ili s liturgijskoga služitelja na mjesto projekcije; liturgijski događaj biva utopljen u poruke i pouke, a zajednicu se lišava potrebne pozornosti i truda u sudjelovanju; udioništvo se svodi na nezahtjevno ‘praćenju’ i ‘gledanje’. Ponegdje su tekstovi praćeni slikovnim prikazima, pa se pozornost još više odvodi od obrednoga događanja i preusmjerava drugamo. Valja spomenuti i one koji pokušavaju graditi »multimedijalne homilije«, pri čemu se gubi sraslost homilije s Riječju koja se naviješta, osluškuje, prihvaća… Liturgija je zbilja spasenja koje zahvaća čovjeka u njegovoj životnosti: u mislima, u tijelu, u odnosima… Pomagala, i kada su potrebna, ne bi smjela umanjiti tu zahtjevnost i darovanost liturgije.
 
     U ‘digitalnome’ i ‘virtualnome’ svijetu, pred iza­zovom i opasnošću da se zbilja liturgijskoga spasenjskoga događaja raspline u neživljeno i neiskustveno prenošenje poruka, valja njegovati liturgiji vlastitu digitalnu i virtualnu dimenziju, jer je »digitus (prst) desne Očeve« začetnik svakoga spasenjskog djela, a »virtus (snaga) Duha Svetoga« nositelj i nadahnitelj svakoga posvećenja. Bez punoga otvaranja Njegovu djelo­vanju ne ostvaruje se liturgijska komunikacija, com­munio s Bogom i sa zajednicom vjernika.