Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
Liturgijski poziv »Pomolimo se«
 
U liturgijskim je slavljima lako zamijetiti da svećenik više puta poziva zajednicu na molitvu,
primjerice pozivom »Pomolimo se« ili na neki drugi način. Molila bih da nam pojasnite
što takvi pozivi znače za samu zajednicu i za njezino dostojanstvo u liturgijskome slavlju
te na koji se način oni obredno oblikuju.


Divna Tadić, Zagreb
 
 
 
Liturgijska su slavlja osmišljena i uređena kao slavlja Crkve, koja je sakrament jedinstva (usp. SC 26). Liturgijski se čini stoga tiču čitavoga Božjeg naroda, svekolikoga Tijela Crkve, ali to ne znači da u slavlju svi čine ili mogu činiti sve. Zajedništvo u liturgiji očituje narav Crkve, njezino nutarnje uređenje, različitost staležâ i službâ, te biva življeno upravo po toj različitosti. Slavljeno otajstvo i njegovi plodovi u slavlju se uvijek otkrivaju u dimenziji darovanosti. Tako liturgijska služba daje posvijestiti da nam je u slavlju vjere uvijek potreban »drugi« kako bismo mogli biti primatelji dara. To rađa poniznost, kako zajednice vjernika tako i liturgijskih služitelja. U liturgiji smo svi primatelji.

     Liturgijski poziv na molitvu valja razumijevati u toj dinamici eklezijalnoga zajedništva koje se očituje u različitosti služba. Kada u slavlju svatko vrši svoju zadaću i »čini samo ono i sve ono što mu pripada po naravi ­stvari i prema liturgijskim propisima«, otvoren je prostor nutarnjemu skladu te dana mogućnost dubljemu poniranju u slavljeno otajstvo i u obogaćujuće zajedništvo Crkve.

     U slavlju euharistije molitve koje se naziva­ju »predsjedateljskima« – zborna molitva, molitva nad darovima, euharistijska molitva, popričesna molitva – počinju nekim pozivom na molitvu, upućenim cijeloj okupljenoj zajednici. U uvodnim obredima, kod zborne molitve, to je poziv »Pomolimo se«. On nosi obredne specifičnosti i važna značenja za razumijevanje i oblikovanje slavlja. Nedostatna poučenost, a dijelom i nemar u oblikovanju obrednih čina, pridonijeli su da se ta obredna riječ ne razumijeva dostatno u obrednoj zadaći poziva na molitvu.

     Zborna molitva u svome obrednome ustroju sazdana je od četiriju dijelova: poziva na molitvu; molitvene šutnje u kojoj svi prisutni u tišini izriču pred Bogom svoju osobnu molitvenu nakanu i povjeravaju je molitvi čitave Crkve; same molitve koju izgovara predsjedatelj; završnoga poklika »Amen«, kojim svi nazočni izriču sigurnost da je njihova osobna molitva utkana u molitvu Crkve te da ta zajednička molitva postaje njihovom osobnom molitvom. Na početku, u uvodnim obredima koji imaju zadaću stvoriti eklezijalno zajedništvo okupljenih, potrebno je stvoriti i molitveno zajedništvo. Činjenica da svi dolaze na slavlje s osobnim molitvenim nakanama i da svi u euharistijski prinos unose svoju zahvalnost i vlastite životne brige, nije razlog molitvenomu nejedinstvu. Molitve pojedinaca u slavlju Crkve postaju jednom molitvom, zajedničkom molitvom. Ljepota i jest u tome što svoje osobne brige povjeravamo molitvenoj i preobrazbenoj snazi sakramenta, slavljenoga u zajedništvu Crkve.

     Stoga je poziv »Pomolimo se« osmišljen kao poziv da svatko u tišini, pred Bogom i pred licem Crkve izreče svoju osobnu molitvenu nakanu, povjeravajući ju Crkvi koja moli i prinosi Bogu žrtvu hvale. Nakon molitve svih u tišini – a za što je potrebno omogućiti dostatno vrijeme – svećenik izgovara »zbornu molitvu« (collecta), koja izriče otajstvo blagdana, liturgijskoga dana ili blagdana koji se slavi, te u tu molitvu ‘sabire’ i ‘sažimlje’ sve molitve pojedinaca izrečene u tišini. Upravo zbog te zadaće ona se naziva zbornom molitvom. Tu, na kraju uvodnih obreda, želi se reći da su okupljeni molitelji postali »jedan molitelj«, Crkva moliteljica; skup okupljenih postaje zajednicom, preobraženom prisutnošću Krista po kojemu, u kojemu i s kojim upućujemo molitvu i hvalu nebeskomu Ocu. U kratki obredni trenutak, oblikovan pozivom »Pomolimo se« i govorom tišine, mogu stati sve naše molitve, sva naša otvorenost Božjemu daru i sva izručenost ljepoti zajedništva Crkve.