Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
 

Što s predmetima koji više nisu u liturgijskoj uporabi?

 
 
 
Molim vas za savjet što učiniti s liturgijskim po­suđem koje nije više u liturgijskoj uporabi, a nema umjetničku ili značajniju materijalnu vrijednost. Smatra li se prikladnim rješenjem uništiti liturgijske predmete koji više ne služe svojoj liturgijskoj svrsi?

s. Veronika, Rijeka

 

 

Izravan i detaljiziran odgovor na postavljeno pitanje nije moguće pronaći u važećim liturgijskim i drugim crkvenim odredbama. Nepostojanje takvih uputa proizlazi iz misli da liturgijski predmeti zadobivaju vrijednost upravo uporabom u liturgiji, koja je sveti čin. Predmeti koji se rabe u liturgiji, na poseban način predmeti koji služe držanju i čuvanju svetih tvari – kaleži, posude za hostije, pokaznice, posude za sveta ulja – uvijek imaju vrijednost. Ne samo umjetničku ili povijesnu. Štoviše, liturgijski su predmeti izrađivani od plemenitih kovina i s pomnjom umjetnički oblikovani upravo zato što su u sebi nosili neprocjenjivu vrijednost. Zbog te vrijednosti, koja čuva spomen na svete čine, na djela Božje ljubavi koja je obnavljala život Crkve, oni i nakon što više nisu u liturgijskoj uporabi zadržavaju vrijednost koja se zapaža osjećajem vjere. Stoga ne priliči da takvi predmeti budu uništeni, odbačeni ili prenamijenjeni u neku drugu svrhu.


Vrijedno je prisjetiti se starozavjetne prakse čuvanja pohabanih svitaka Svetih pisama kao i drugih predmeta koji su se rabili u sinagogalnoj službi ili u hramskoj liturgiji. Uz sinagogu je redovito bila izgrađena geniza, pomno uređen i čuvan prostor, nerijetko u zemlji, kamo su se brižno pohranjivali ‘isluženi’ i dotrajali svitci Božje riječi, kao i drugi sveti predmeti. Bilo je nezamislivo da bi se ti papirusi ili pergamene uništili. Oni su čuvali »sveti spomen« na Božji govor, ali i na trenutke svete službe. Zahvaljujući upravo takvoj praksi sačuvani su brojni dijelovi Staroga zavjeta, primjerice hebrejski izvornik Knjige Sirahove, pronađen u zidu sinagoge iz 9. st. u Fustatu (Kairo). Na sličan su način uz kršćanske crkve, osobito uz katedrale, uređivane riznice, kao mjesto čuvanja liturgijskih predmeta i ruha, kako onih starih tako i onih koji su u (povremenoj) liturgijskoj uporabi. Katedralne su riznice danas zbirke neprocjenjive umjetničke, povijesne i kulturalne vrijednosti. U njima je vrijednost zadobilo i ono što nekoć nije imalo znatniju materijalnu ili umjetničku vrijednost. Briga za te zbirke i za predmete u njima izrasla je iz vjere Crkve, iz osjećaja za svetost trenutaka koji su ostavili trag u životima ljudi. Nije li upravo taj osjećaj bio često snažniji od osjećaja za ‘umjetničko’ i za ono što bi moglo imati vrijednost za povijest i kulturu jednoga naroda? Činjenica da veliki dio sačuvane povijesne umjetničke baštine potječe iz religijskoga života, iz liturgijskoga bogatstva vjere, trajna je pouka koja i danas propituje: što danas smatramo ‘vrijednim’ čuvanja – samo ono što je procijenjeno kao ‘materijalno vrijedno’ ili i ono što je procijenjeno da je ‘bez vrijednosti’, a za nas ipak dragocjeno? Ima li ono što je sveto još uvijek vrijednost?

Bilo bi opravdano da i danas u župama, u prostoru crkve ili župne kuće, bude uređeno mjesto čuvanja liturgijskih predmetā koji više nisu u liturgijskoj uporabi. Negdje će za to biti potrebna posebna prostorija, a negdje će pak biti dostatan prikladan ormar ili uređen ‘kutak’ koji će, čuvanjem takvih predmeta, izražavati naš odnos prema onomu što nas je nekoć unosilo u odnos sa svetom zbiljom, s Bogom. To je mjesto koje svjedoči našu liturgijsku kulturu, vjeru, osjećaje koji pomno čuvaju sveti spomen i ne dopuštaju da bude (od)bačeno ono što je (bilo) nositelj svetosti. Nedostatak takvoga osjećanja i nedovoljna izgrađenost potrebe za takvim mjestima možda su posljedica činjenice da danas za liturgijske predmete olako uzimamo i one koji su začuđujuće male materijalne i umjetničke vrijednosti. Stoga postavljeno pitanje ide dalje od brige za ‘islužene’ liturgijske predmete i dotiče naše osjećanje i razumijevanje svete liturgije.