Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
Djeca na liturgijskim slavljima
 
Na jednome susretu roditelja poveli smo raspravu je li prikladno
malenu djecu voditi na euharistijska slavlja ako ona još ne umiju
sudjelovati u misi, i k tome nerijetko ‘ometaju’ slavlje, te je li prikladno
za vrijeme mise djecu izdvojiti u neki prikladan prostor uz crkvu,
gdje će čuti što se događa, a ne će ometati slavlje zajednice.
Molimo vaše objašnjenje.

 
Josipa i Dario
 
 
Pastoralna briga u oblikovanju nedjeljnih liturgijskih slavlja kršćanske (župne) zajednice uvijek se vodi pitanjem kako u slavlju ostvariti zajedništvo svega Božjega naroda, imajući u vidu da je euharistija dragocjen »znak jedinstva« u kojemu vjernik otkriva i produbljuje svoju pripadnost Crkvi. Liturgijska je obnova mnoga nastojanja usmjerila upravo k zaživljavanju eklezijalne dimenzije liturgije. Liturgijski čini nisu privatni čini, nego slavlja Crkve koja je »sakrament jedinstva«, te se tiču svekolikoga Tijela Crkve, a njegove udove »dosežu na različit način, već prema različitosti staleža, zadaća i djelatnoga sudjelovanja« (SC, 26). Može li se govoriti o djelatnome sudjelovanju djece u liturgiji i njihovu razumijevanju sakramentalnih čina? 
 
     Svima koji dvoje pred odgovorom na to pitanje, valja reći da se isto pitanje može (i treba) postaviti svakomu članu slavljeničke zajednice. Kada bismo se zapitali o dubini našega razumijevanja i predanosti našega sudjelovanja u liturgiji (mislim na nas ‘starije’), vjerujem da bi nam, katkada, više pristajalo mjesto među onima koji su još »djeca u vjeri«, daleko od željenoga razumijevanja i jasnoće. Vjera, jer zahvaća čovjeka u čitavoj njegovoj egzistenciji, pretpostavlja put rasta i dozrijevanja. Djeca vjeruju iskrenošću i srcem djeteta; tragaju i zapažaju djetinjom znatiželjom; postavljaju pitanja i usvajaju istinu susrećući se sa životom u raznolikosti njegove zbiljnosti. Odgovornost prema djeci i cjelovitosti njihove osobe, ali i odgovornost prema Crkvi u čijemu se majčinskome krilu po svetim sakramentima rađaju i rastu »djeca svjetla«, nalažu nam da sa zauzetošću brinemo za udioništvo djece u životu Crkve, navlastito u liturgijskim slavljima u kojima se otkriva njezino istinsko lice. 
 
     U toj odgovornosti i brizi ponegdje se pokušalo urediti posebne prostore u kojima bi djeca mogla biti ‘slobodna u ponašanju’, a njihovi se pratitelji pridružiti slavlju preko zvučne (i vizualne) povezanosti toga prostora s crkvom. Premda u nakani ispravni, takvi pokušaji ipak ostavljaju djecu na neki način »izvan Crkve«. Drugdje se krenulo sasvim oprječnim putem, nastojeći nedjeljna slavlja u potpunosti ‘prilagoditi’ djeci – njihovoj dobi, načinu slavljenja, govora i razumijevanja, što pak lako vodi u infantilizaciju bogoslužja i zasjenjenje sakramentalne i eklezijalne zbilje slavlja. 
Odgoj djece za vjeru i liturgijski život Crkve ne ostvaruje se samo katehezom, nego i samim iskustvom djece u liturgiji. Postupni, inicijacijski hod vjere prepoznaje liturgiju kao dragocjeno mjesto susreta, u kojemu djeca sa zadivljujućim zanimanjem i pozornošću pronalaze ono što može biti dio njihovoga ‘jezika’ i svijeta: u obrednim gestama i kretnjama, u glazbi, u dinamici liturgijskih službâ, u liturgijskome ruhu i predmetima… Ako dijete uspijeva razaznati drukčijost liturgije od drugih događanja na kojima sudjeluje, onda je to već dostatan znak one novosti koja će djetetu biti privlačna, a nama potvrda da liturgiju Crkve nismo pretvorili u događanje izjednačeno s dječjom igrom ili zabavom. 
 
     Djeca dovedena u crkvu s najviše će pozornosti ‘sudjelovati’ u slavlju ako im je dano mjesto pred oltarom, kako bi mogla pratiti ono što se u liturgiji zbiva. Privlačnost liturgije nerijetko je za njih snažnija i posebnija od igre s kojom se susreću na svakome drugom mjestu. Liturgija je ‘igra’ koja uključuje gledanje i slušanje, geste i stavove tijela, molitvu i šutnju, vapaje i poklike… Djeca su sposobna ući u tu čudesnu igru božanskoga i ljudskoga. Mjesto im je ondje gdje je zajednica koja moli i slavi.