Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
Instrumentalna glazba u misi
 
 
Glazbala u liturgiji imaju zadaću pratiti pjevanje zbora pjevača i zajednice vjernika,
a katkada u slavlju vrše zadaću i »samostalno«, to jest stvarajući liturgijsku
(instrumentalnu) glazbu. Molio bih pojašnjenje: za koje je dijelove mise prikladna
(i dopuštena) instrumentalna glazba umjesto pjevanja? 

 
Marko Đerek Bebek
 
 
 
Liturgijska je glazba hvala iskazana Bo­gu, u molitvi i vjeri, tkana ljudskim  glasom i zvukom glazbala, pjevanjem i sviranjem. Litur­gija daje prostora združivanju i komplementarnosti glasa i zvuka, to jest: pjevanju bez glazbala, pjevanju uz pomoć i pratnju glazbala te instrumentalnoj glazbi. Kada je riječ o glazbalima, na poseban se način misli na orgulje, nerijetko nazivane vlastitim crkvenim i liturgijskim glazbalom. Olako im se, naime, pripisuje duga i tradicijska sraslost s liturgijskom Crkve na Zapadu. No, glazbala su u kršćanskoj liturgiji prisutna tek u kraćemu dijelu njezine povijesti, od doba kasnoga srednjeg vijeka. Govoriti o orguljama kao glazbalu kojemu se u kršćanskoj liturgiji na Zapadu priznaje »tradicionalna« uporaba, a pri tom previdjeti da ni one niti ikakvo drugo glazbalo kroz čitavo prvo tisućljeće nisu nalazili mjesta u liturgijskome slavlju Crkve, značilo bi dati potvrdu riječima E. Hus­serla kako tradicija može značiti »zaborav početaka«. Zaborav početaka i temeljâ lako nosi i zaborav smisla. Korisno je, stoga, u tome tisućljetnom otporu Crkve spram instrumentalne glazbe tražiti nadahnuća i smjernice za ispravan odnos prema prikladnoj mjeri i načinu uporabe glazbala u liturgiji našega vremena. 
 
     Prvotna rezerviranost Crkve spram upora­be glazbala u liturgiji proizlazi iz svijesti o novosti kršćanskoga bogoslužja, kao »klanjanja Bogu u duhu i istini« (usp. Iv 4, 24), pa je ob­red­nost, u brizi za »istinitost« slavlja, ispo­četka davala prostora samo »čistoj riječi«. Kasniji pomaci u oblikovanju odnosa prema glazbalima u liturgiji Crkve ne bi smjeli biti interpretirani kao slabljenje prvotnoga ‘idealizma’ ili tek kao podložnost novim društvenim i kulturalnim utjecajima, nego prvotno kao proces u kojemu je kršćanska misao bila ‘čišćena’ od natruha dualizma te kao spoznaju da su čitav čovjek, uključujući i njegovu tjelesnost i osjetilnost, i sveukupno njegovo stvaralaštvo i umijeće, zahvaćeni Božjim spasenjskim događajem koji se otjelovljuje u liturgiji Crkve.
 
     Ljudski je glas najstariji instrument u oblikovanju liturgijske glazbe. Prve skupine pjevača (scholae cantorum) imale su zadaću predvoditi i potpomoći pjevanje zajednice. U tom smislu treba promatrati i ulogu »drugih glazbala«, koja su ipak samo instrumenti, jer se njima zajednica slavitelja služi kako bi na snažniji način proniknula u otajstvo vjere i izrazila svoju hvalu, molitvu, poklonstvo, otvorenost duha, kajanje, motrenje otajstvene zbilje…
 
     Uputa Musicam sacram kao prikladne trenutke za unošenje instrumentalne glazbe u slavlje mise navodi: ulaznu procesiju (prije nego svećenik pristupi oltaru), pripravu darova, pričest te kraj mise (nakon blagoslova i otpusta, usp. MS 65). Riječ je, dakle, o onim trenutcima u kojima je glazba predviđena kao prateći i izražajni, a ne samostojni element obrednoga čina. Ipak, uporaba instrumentalne glazbe (tj. samo glazbe bez pjevanja) nije dopuštena u došašću, korizmi, vazmenome trodnevlju te u službama i misama za pokojne (us. MS 66). 
 
     S posebnom pozornošću valja poštivati na­rav predsjedateljskih molitava (darovna, zbor­na i popričesna te euharistijska molitva) kao i drugih dijelova koja se izgovaraju glasno: »dok ih svećenik izgovara, neka se ništa drugo ne moli i ne pjeva, a orgulje i druga glazbala neka šute« (OURM 32). Glede pokušaja da se instrumentalnom glazbom prate dijelovi euharistijske molitve, valja reći da bi bilo korisnije pokušati u zajednici njegovati glazbu šutnje, to jest umijeće sudjelovanja slušanjem i pronicanjem u molitvenu riječ.