Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
Fotografiranje za vrijeme mise
 
 
Sve je češća pojava da na liturgijskim slavljima, osobito na onima koja se iz nekoga razloga
čine ‘posebnima’, vjernici fotografiraju ili snimaju dijelove slavlja. Podignute ruke
s mobitelima, bljeskalice, katkada i hodanje po crkvi unutar slavlja kako bi se
što bolje ‘zabilježio’ neki trenutak – sve to kao da postaje redovitost koja
nikomu ne smeta. Priliči li takvo ponašanje u svetim činima?
 
 
Ivan Lovrić
 
 
 
Liturgijsko je slavlje spomen-čin Kristova otkupiteljskoga djela, pa je briga za zbiljnost toga spomena osnovni način sudjelovanja u samome slavlju. Liturgija je »slavlje« jer je sveti spomen. Kada se pozornost sudjelovanja prenese s otajstvenoga spomena na brigu za »kasnije uspomene« na liturgijski čin, samim time taj isti čin za one koji brinu o ‘uspomeni’ prestaje biti slavlje. Liturgijsko slavljenje je zbiljsko udioništvo u spomen-činu, a fotografiranje je ‘memoriranje’ događaja s nakanom za kasniji ‘odnos sjećanja’ prema događaju.
 
Tragom tih misli postaje razvidno da pojava o kojoj nas čitatelj pita otvara niz pitanja. Na prvom je mjestu pitanje istinitosti sudjelovanja i ‘odnosa’ koji je dostojan svetoga čina. Liturgija je satkana od molitvenih riječi i čina, obrednoga dijaloga, stavova tijela i obrednih kretanja, šutnje, pjesme, klicanja i vapaja… Ta raznolikost uvodi zajednicu u otajstvenu zbilju, u događajnost spasenja koje se daruje. Da, spasenje se daruje! Može ga se primiti, otvoriti mu se, čeznuti za njim…, ali ga nije moguće ‘zabilježiti’ slikopisom, fotografskim aparatom, kako bi ga se iskusilo u nekomu kasnijemu trenutku. Liturgijsko je slavlje milosni trenutak, kairos spasenja, i njegova je dragocjenost upravo u neponovljivosti. Slaviti znači imati udjela u slavlju – otvorenošću i izručenjem cijeloga bića. 
 
Fotografiranje nije izravno udioništvo. Fotografiranje uvelike reducira moć vjerničkoga udioništva jer gledanje cjeline svodi na zapažanje odabranoga i izdvojenoga čina, a u potpunosti se isključuje doživljaj mirisom, dodirom, gestama i stavovima tijela, koji su vlastiti obrednom trenutku; zaprječava  se prepuštanje tišini i miru, iskustvu zajedništva s drugima; dokidaju se odnosi; zaboravlja se na potrebu otvorenosti i izručenja…
 
Liturgijske norme zahtijevaju da se ne dopusti da itko u slavlju ometa djelatno udioništvo drugih u svetim činima. To se izrijekom kaže i za liturgijske fotografe (Eucharisticum mysterium, 23). Ako je nedopustivo ometati druge u slavlju, tada je još razložnije zahtijevati (i pretpostavljati) da nitko ne ometa sebe u djelatnom udioništvu u liturgijskim činima. To se odnosi na sve(!) di­onike liturgijske zajednice, kako vjernike ­laike tako i nositelje bilo koje liturgijske službe. ­Osnovna kultura ponašanja ne dopušta da na liturgijskom slavlju fotografira itko drugi osim onih kojima je u slavlju povjerena ta služba. Fotografski aparati, video kamere i mobiteli u rukama vjernika za vrijeme slavlja pretvaraju liturgijski čin u manifestaciju, a zajednicu slavitelja u skup gledatelja. Ako za vrijeme slavlja s razlogom nije dopušteno turističko razgledavanje crkve, još je logičnija zabrana ‘fotografskoga razgledavanja’ slavlja za prisutne vjernike. Pojedinci su, čini se, u slavljima ponekad samo ‘turisti’ koji se čude ili dive trenutku i događaju, bez dostatnoga nastojanja da budu dionici njegove čudesnosti i ljepote.
 
Fotografiranje na liturgijskim slavljima ponekad se pokušava opravdati posebnošću i jedinstvenošću slavlja. No, nije li svako liturgijsko slavlje jedinstveno i neponovljivo? Slavlje koje – iz bilo kojega razloga – želimo »čuvati u živom sjećanju« kao jedinstveno i neponovljivo, nukat će nas na pozornost i samoizručenje svakomu trenutku slavlja, pa će biti nezamislivo posegnuti za fotoaparatom. Osim što su takve fotografije redovito loše fotografije, one su, ako se uopće ikada posegne za njima, ‘dobra uspomena’ na javno očitovanje nesudjelovanja u liturgijskome činu te svjedočanstvo bahate povrjede svetosti Kristova darivanja i dostojanstva liturgijske zajednice koja slavi.