Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
Križni put kao pokajnički čin u misi?
 
 
 
 
Poštovani, kad se petkom u korizmi vrši pobožnost križnoga puta, a odmah nakon toga slijedi Misa, može li se u tišini ući u slavlje (bez ulazne pjesme), izostavljajući pokajnički čin te misu započeti zbornom molitvom? Je li takvo povezivanje pobožnosti križnoga puta i slavlja mise smisleno i dopušteno?
Mirko Jurić, Split       
 
 
 
Nastojanje da se plodonosno živi duh korizmenoga vremena iznjedrilo je u vjerničkoj osjetljivosti puka razne oblike pobožnosti i pobožnih vježba, usmjerenih osobito prema štovanju Kristove muke. Koliko god nam se u pastoralu činilo da je korizma vrijeme »intenzivnijega« življenja vjere, valja nam primijetiti da pučke pobožnosti ne dohvaćaju lako otajstveni smisao korizme te da mnogi njezini sadržaji ostaju nedovoljno izraženi ili zasjenjeni, kao što je, primjerice, povezanost korizmene duhovnosti i sakramenata inicijacije (usp. Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti, 124). Uz sva nastojanja da se u korizmi priređuju pokornička slavlja i vjernike potiče na pristup sakramentu pokore, čini se da ostaje nedovoljno njegovan krsni itinerarij korizmene duhovnosti, koji bi mogao imati oslonce na evanđeoskim perikopama korizmenih nedjelja iz ciklusa »A«, građenih upravo na krsnoj teološkoj i duhovnoj matrici. Vjerujem da bi uz pobožnost križnoga puta (koja se u nekim župama priređuje i tri puta tjedno), pastoralni plan u vremenu korizme mogao ponuditi i neke druge oblike pobožnosti, molitvene ili katehetske susrete, biblijske večeri, zajednička slavlja sakramenta pokore ili druge oblike slavlja ili pobožnosti.
 
     Hvalevrijedno je što je u osjetljivosti našega naroda izgrađen poseban osjećaj za sudjelovanje u pobožnosti križnoga puta. Valja se pritom pitati: što je u daljnjemu nastojanju potrebno učiniti da oblici pučke pobožnosti usmjere vjernike k intenzivnijemu sakramentalnom životu, osobito svjesnijemu slavljenju sakramenta pokore i zajedničkomu slavljenju euharistije? Živi li naša korizma od pučke pobožnosti ili od sakramentalne i šire liturgijske duhovnosti?
 
     Ponegdje se pobožnost križnoga puta brižno priprema i u njoj sudjeluje velik broj vjernika, a slavlje mise se poima kao kakav »dodatak«, ostavljen manjemu broju onih koji svaki dan dolaze na misu. Istina je, križni se put može prirediti kao zasebno slavlje, bez mise, i to mogu biti pastoralno duboko osmišljeni trenutci življenja korizme. No, kada nakon te pobožnosti slijedi misa, potrebno je pokazati da se sva pobožnost usmjeruje k sakramentalnome susretu s Kristom i da se na njemu nadahnjuje. 
 
     Pokušaji da se pobožnost križnoga puta spaja sa slavljem mise, izostavljajući u misi pokajnički čin, u potpunoj su oprječnosti s duhom liturgije. Liturgijske odredbe takva spajanja ne predviđaju i ne dopuštaju. Pokajnički se čin u misi može, u skladu s liturgijskim odredbama, izostaviti samo kada misi prethodi neki dugi liturgijski(!) čin, kao što su primjerice: škropljenje vodom na početku nedjeljnoga slavlja; ophod s grančicama ili svečani ulaz u slavlju Cvjetnice; blagoslov svijeća i ulazna procesija na blagdan Prikazanja Gospodinova; ulazne (pokorničke) procesije u postajnim liturgijama; Služba svjetla u slavlju Vazmenoga bdjenja; čin primanja mladenaca u misi vjenčanja; ­liturgija časova (Jutarnja ili Večernja) kada se spaja s misom… Kada, dakle, misa započinje nekim drugim liturgijskim činom, pokajnički se čin, u skladu s liturgijskim odredbama, izostavlja, a misa se, nakon iskazivanja časti oltaru, nastavlja himnom »Slava« (ako je predviđen u taj dan), odnosno zbornom molitvom. No, tako se ne smije postupiti kada misi prethodi neki čin pučke pobožnosti (krunica, križni put), neovisno o tome što u tome činu pobožnosti sudjeluje čitava zajednica vjernika koja će sudjelovati na misi. Oblici pučke pobožnosti mogu biti plodni oblici priprave za slavlje euharistije, ali se ne mogu spajati sa slavljem.