Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
Zastiranje slika i križeva u korizmi
 
Primjećujem da je u nekim crkvama zadržan (a ponegdje i obnovljen)
stari običaj zakrivanja velom križeva i slika u vremenu korizme.
Koji je smisao te prakse? Postoje li liturgijske smjernice za takvu praksu danas?

 
Ivana Marija Đuzel
 
 
 
Običaj zastiranja križeva i slika u crk­vama u korizmi – od Pete korizmene nedjelje do Velikoga petka (odnosno do vazmenoga bdjenja) – izrastao je iz pobožnosti prema Kristovoj muci i trpljenju. Raznoliki su elementi koji su tijekom povijesti ugrađivani u taj običaj, a tiču se načina i vremena zakrivanja te tumačenja te geste. U njoj je našlo mjesta korizmeno suživljenje s trpećim Kristom. Liturgijski spomen Kristove muke već zarana je vezan uz šestu nedjelju u korizmi, zvanu »Nedjelja ­Muke Gospodinove« (Dominica Passionis), kako svjedoči papa ­Leon Veliki (†461.). U 8. stoljeću, pod utjecajem galske tradicije, pučka pobožnost počinje davati značenja Gospodinove Muke i petoj korizmenoj nedjelji te ona doskora biva slavljena kao »Prva nedjelja Muke«. U rimskoj liturgijskoj tradiciji na tu je nedjelju naviještan evanđeoski odlomak u kojemu Isus najavljuje svoju smrt i uskrsnuće (Iv 8, 46-59), kada ga Židovi – nakon što je riječima: »Prije negoli Abraham posta Ja jesam!« sebe proglasio Bogom – htjedoše pogubiti. Odlomak završava rečenicom: »Isus se sakri te iziđe iz Hrama.« U tome Isusovu »skrivanju« vjernička je pobožnost rado razmatrala Kristovu osamljenost i trpljenje te pronašla nadahnuće za gestu »skrivanja« ili zastiranja (velatio) križeva u crkvama. 
 
     Tu pobožnu gestu, koja se počinje širiti od 9. stoljeća ipak nije moguće u cijelosti razumjeti samo s polazišta pučke pobožnosti, ­nego ju valja promatrati također u kontekstu razvoja kršćanske umjetnosti. Romanička je umjetnost na križu predstavljala proslavljenoga Krista: križ je bio razumijevan kao prijestolje slave, urešen sjajem i zlatom; Isusovo tijelo nije bilo prikazivano izranjeno i patničko, nego proslavljeno, puno snage i života; na Isusovoj glavi stajala je kraljevska, a ne trnova kruna; tijelo nije bilo ogoljeno, nego odjeveno u kraljevsko ili svećeničko ruho… Stoga se u liturgijskome vremenu koje razmatra Isusovo trpljenje smatralo prikladnim zakriti »križ slave«, kako bi se lakše moglo uroniti u razmatranje Isusa, »Čovjeka boli«, na kojemu »ne bijaše ni ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio« (Iz 53, 2).
 
     Pojedini autori pronalaze i druge razloge toj pobožnoj praksi, ali je sasvim vjerojatno da je u njoj više povijesnih danosti našlo svoj obredni izrijek. Kasnije se običaj proširio i na zastiranje slika, osobito kada slike više nisu bile dio arhitekture (freske i mozaici), nego su »unesene« u prostor kao njegov ‘ures’ ili kao objekt pobožnosti. Ponegdje su kroz čitavu korizmu slike i kipovi na oltarnoj nadgradnji bili zastrti velom ili zastorom na kojemu su bili naslikani motivi Kristove muke (velum famis, Hungertuch). U svemu tome moguće je vidjeti jedinstven oblik korizmenoga »posta očiju«, koji vjernika potiče da u svome nutarnjem gledanju bude više pozoran na razmatranje Kristove muke. 
 
     Liturgijska obnova nakon Drugoga vatikan­skog koncila htjela je korizmu i njezinu duhovnost oblikovati u obzoru čitavoga ­vazmenoga otajstva te je trogodišnjim ciklusom nedjeljnih čitanja ponudila znatno šire mogućnosti razmatranja Kristove ­muke. Praksa zasti­ranja križa i slikâ nije ostala dijelom liturgije, nego je, kao mogućnost, prepuštena prosudbi pojedinih biskupskih konferencija, u skladu s krajevnim običajima. Gdje je takav običaj zadržan, slike i križevi zakrivaju se u subotu prije pete korizmene nedjelje. Križ ostaje zastrt do njegova svečanoga otkrivanja u slavlju Muke Gospodinove na Veliki petak, a slike se razotkrivaju izvan slavlja, prije Vazmenoga bdjenja. 
 
     Gdje se njeguje taj običaj, valja paziti da njegovo značenje ne prevagne nad drugim sadrža­ji­ma koje korizmena duhovnost pronalazi u li-
tur­giji Crkve – poglavito u korizmenim svetopi­samskim čitanjima i molitvenim obrascima.