Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
 

Svećenici koncelebranti i pridruženje misi

 
 
 
Nekoliko sam puta zamijetio da se netko od svećenika, zakasnivši na misu, pridruži slavlju mise kao koncelebrant nakon što je ona već započela. Je li svećeniku dopušteno uključiti se na taj način u slavlje mise?
 
Vjekoslav M.
 
 
Slavlje euharistije ustrojeno je u svojoj obrednoj dinamici kao jedinstveno slavlje, oblikovano kod »dva stola«, stola Bože riječi i stola Euharistije, te ga se valja i razumijevati u njegovoj cjelovitosti i neodvojivosti. Pojedine dijelove slavlja nije moguće izdvojiti u zaseban i samostalan obred. Tako, primjerice, euharistijsku službu nije dopušteno izdvojiti i smatrati ju samostojnim liturgijskim slavljem. Nedjeljivost slavlja nalaže da i sudjelovanje na misi pretpostavlja njegovu cjelovitost. U tome svjetlu Kongregacija za sakramente i božanski kult odredila je da se u slavlju mise »stolu Gospodnjega kruha ne može pridružiti onaj tko prethodno nije sudjelovao na stolu Riječi« (Inaestimabile donum, 1). Pokušaji opravdavanja zakašnjeloga pridruženja koncelebranata misi proizlaze iz pojednostavljenoga shvaćanja da se misu može svesti samo na njezin ‘bitni’ dio, na euharistijsku službu, pa pojedinci iz toga pogrješnoga razumijevanja izvode zaključak da je moguće pridružiti se misi sve do početka euharistijske službe. No, misa je već u sebi ‘sažetak’ Kristova spasenjskoga djela i ‘središte’ života vjere te ju valja promatrati kao nedjeljiv ‘trenutak’ u kojem se dar spasenja uzbiljuje u svojoj raznolikosti okupljanja, zajedništva, slušanja, prinosa, molitve, zahvaljivanja, blagovanja, prihvaćanja vlastitoga poslanja… Misa je ‘sveti sažetak’ koji se na da sažeti.
 
     Stoga je Opća uredba Rimskoga misala još jasnija i određenija: »Nitko ne smije ni u kojem slučaju pristupiti niti biti pripušten koncelebraciji nakon što misa već započne.« (206). Odredba ne polazi od promatranja mise u njezina dva središnja dijela, nego od njegove cjelovitosti, pridružujući toj cjelovitosti i uvodne obrede. U pozadini se čita dublje teološko razumijevanje euharistije i njezine povezanosti s otajstvom Crkve. Euharistija je povjerena Crkvi, pa nije dostatno reći da se zajednica vjernika u slavlju ‘pridružuje’ svećeniku ‘vršitelju’ svetoga čina, kao ni da se koncelebranti ’pridružuju’ svećeniku predslavitelju. Svećenik euharistiju slavi u Crkvi, s odgovornošću za Crkvu i za otajstvo koje joj je povjereno. Jednako, svećenik koncelebrant ne slavi ‘svoju misu’, nego se uključuje u jedno i jedinstveno euharistijsko slavlje Crkve. Čuvajući nedjeljivost liturgijskoga slavlja i organičko jedinstvo Crkve i različitost službi i zadaća u njoj, kao i stojeći ponizno pred otajstvom koje je ‘sažetak’ spasenjskoga susreta Crkve s Kristom, potrebno je slavlje euharistije promatrati u njegovoj cjelovitosti. Kasnija pridruženja liturgijskome činu Crkve doimaju se ‘krađom’ i povredom eklezijalnoga zajedništva s Kristom, a u sebi nose i zaborav istinitosti i ljepote slavlja, svodeći ga na pitanja ’valjanosti’ mise. 
 
     U slučajevima kada svećenik koji bi htio koncelebrirati zakasni na misu, nije li prikladnije da se odreče koncelebracije i pridruži se misi ne vršeći svećeničku službu. Tim ‘odricanjem’ svećenik pokazuje osjetljivost za eklezijalno lice liturgije i očituje poniznost pred otajstvom, kojega nismo gospodari nego ponizni služitelji i primatelji. To što se određuje za svećenike koncelebrante, može biti jednako nadahnjujuće i vjernicima laicima, koji se pozivaju na jednak način poštivati cjelovitost i jedinstvenost slavlja, čuvajući se lošega običaja kašnjenja na misu ili odlaska s mise prije njezinoga završetka. Na misi smo svi uvijek primatelji, ali i darivatelji, izručujući sebe Bogu i zajednici slavitelja, odgovorni za zajedništvo koje je pretpostavka istinitosti slavlja.