Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
Šutnja kod popričesne molitve
 
 
 
Poziv predsjedatelja slavlja kod zborne molitve »Pomolimo se«
po naravi se razumijeva kao poziv zajednici na izricanje u tišini
osobnih molitvenih nakana, nakon čega slijedi »zborna« molitva
u kojoj predsjedatelj sabire u jednu molitvu Crkve sve nakane
pojedinaca izrečene u tišini.
Može li se na sličan način oblikovati i popričesna molitva?
J. P., Karlovac
 
 
Izravan odgovor na postavljeno pitanje može se pronaći u Redu mise, koji predviđa da predsjedatelj slavlja nakon pričesti izreče poziv »Pomolimo se« te zatim »svi skupa s njime mole neko vrijeme u šutnji, osim ako se već prije toga šutjelo«. Predložena forma poziva i šutnje identična je kao i kod zborne molitve, ali je važno uočiti razliku u obrednoj ulozi i sadržaju zborne i popričesne molitve. Zborna molitva (collecta) sabire (colligit) u »jednu molitvu Crkve« sve nakane s kojima je zajednica okupljena na slavlje euharistije. Stavljajući uvijek u središte spomen otajstva koje se toga dana slavi, zborna molitva izručuje Kristovu djelu spasenja sve u tišini izrečene nakane okupljene Crkve.
Popričesna molitva u dinamici slavlja ima drugu zadaću. U njoj se moli »za plodove slavljenoga otajstva« (OURM, 89). Zborna nas molitva iz života uvodi u Kristovo otajstvo, a popričesna nas, okrijepljene primljenim Darom, upućuje u život. Govori o primljenome daru koji nam je milosno povjeren te nas potiče na vjerno i dostojno življenje Dara, u odgovornosti za njegove plodove. Stoga popričesna molitva ima egzistencijalno te, vrlo često, eshatološko usmjerenje. 
 
     U tim značenjskim i obrednim okvirima popričesne molitve valja nam razumijevati i napomenu o mogućnosti »molitve u šutnji« nakon svećenikova poziva na molitvu. Priliči da sveta šutnja, ispunjena zahvalnošću i meditacijom, bude redovit dio pričesnih obreda. Šutnja je dragocjen način poniranja u otajstvo te može uvelike pridonijeti osjetljivosti vjernika za ljepotu i dostojanstvo slavljenja. Tišina je jeka svetosti koja nas zahvaća. 
 
     Pojedini autori, kao P. Desthieux, ističući jedinstvo popričesne molitve s činom pričesti i šutnjom nakon pričesti, iznose mišljenje da bi sam poziv na molitvu kod popričesne molitve bio suvišan ako se nakon pričesti obdržavala sveta šutnja. Takav stav opravdavaju mišljenjem da nakon molitve u šutnji (nakon pričesti) ne bi imalo smisla vjernike pozivati na molitvu, nego jednostavno molitvenu šutnju ‘zaključiti’ zajedničkom popričesnom molitvom (bez poziva ’Pomolimo se’, ili pak s prilagođenim pozivom ‘Zaključimo naše molitve’). U tim razmišljanjima, koja bez sumnje mogu pridonijeti jasnijemu razumijevanju i pomnijemu vrjednovanju pojedinih obrednih elemenata, ipak prevladava proizvoljnost. Potrebno je, naime, imati na umu eklezijalnu narav liturgije, što nipošto ne dokida različitost služba u liturgijskome slavlju. U dinamici slavlja nužno je razlikovati predsjedateljske molitve od onih koje izgovaraju svi zajedno te od onih koje izgovara svatko osobno u tišini. Temeljne predsjedateljske molitve (zbornu, darovnu i popričesnu molitvu te euharistijsku molitvu) izgovara svećenik sâm(!), ali u službi predsjedanja zajednicom molitelja. Zato na početku tih molitava uvijek poziva zajednicu na molitvu: kod zborne i popričesne to je poziv »Pomolimo se«; kod darovne »Molite, braćo i sestre, da moja i vaša žrtva…«, a kod euharistijske molitve svečani trostruki poziv »Gospodin s vama… Gore srca… Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.« 
 
     Čuvajući predsjedateljsku narav popričesne molitve, potrebno je da ona započne pozivom »Pomolimo se«, neovisno je li molitvi prethodila sveta šutnja. »Kratka šutnja« nakon toga poziva teško može zamijeniti obdržavanje svete šutnje nakon pričesti, ali trenutak šutnje zacijelo može pripomoći da vjernici molitvu što ju izgovara predsjedatelj slavlja dožive kao svoju(!) molitvu.