Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
 

Veo kod euharistijskog blagoslova

 
 
 
Molim vas za razjašnjenje smisla i nači­na uporabe vela (naplećka) u blagoslovu s Presvetim. Primjećujem da se ponegdje u euharistijskome blagoslovu veo više ne rabi. Je li to u skladu s liturgijskim odredbama ili je možda samo riječ o samovolji pojedinaca?
 
Franjo M., Rijeka
 
 
 
Liturgijski veo, naplećak ili oplećak (humerale, poznat i pod nazivima palliolum, tobleam, mantellum) ima svoje začetke u drevnome rimskom običaju zakrivanja ruku prikladnim platnom (mappula) u trenutku kada se prima ili drugomu predaje neka dragocjenost ili posebno čašćen predmet. Liturgija Crkve zarana je otvorila vrata tom znakovitom načinu iskazivanja časti, pri čemu se čovjek, iz strahopoštovanja, suzdržava izravno rukom dodirnuti ono što je izraz Božje svetosti. Ponegdje je posvjedočeno da su žene primale pričest na ruke prekrivene posebnim lanenim ubrusom, a na što čuva spomen i kršćanska ikonografija. Na sličan je način i đakon uzimao evanđelistar rukama obavijenim skutima svoga liturgijskog odijela (Ordo Romanus I, 7. st.); arhiđakon bi u misi, kada je pružao kalež, imao ruke prekrivene prikladnim ubrusom, a akoliti bi preko ramena nosili dugi uski veo (syndonem) kojim bi zakrivali ruku te tako držali patenu (pliticu) kod pričešćivanja. Takav će se odnos poštovanja u srednjem vijeku još više širiti pa će i vjernici donositi darove na oltar rukama obavijenim velom. I danas je negdje, osobito u misama kojima predsjeda biskup, zadržan običaj da liturgijski poslužitelji koji poslužuju noseći mitru i štap, odjenu i jednostavan naplećak; drugdje umjesto naplećka poslužitelji na rukama nose prikladne rukavice bijele boje.
 
     U kasnome srednjemu vijeku, razvojem štovanja euharistije izvan mise, takvi će običaji lako pronaći novi izraz: svećenik posudu s Presvetim (kasnije pokaznicu) kod svečanoga prijenosa ili blagoslova drži rukama obavijenim u prikladan veo ili naplećak. Biskupski ceremonijal iz 1600. pobliže određuje da euharistijski veo bude izrađen od svile (velum sericum), pri čemu dragocjenost tvari upućuje na predragocjenost i uzvišenost Presv. Euharistije. 
 
     Današnje odredbe predviđaju da euhari­stijska klanjanja završavaju svečanim blago­slovom, kada se svećenik – odjeven u albu sa štolom i plašt (pluviale) – preko ramena zaogrće velom ili naplećkom (velum umerale,) te obadvjema rukama, zaogrnutim krajevima vela, uzima pokaznicu i blagoslivlja puk (Sveta pričest i štovanje euharistijskoga otajstva izvan mise, 99; Biskupski ceremonijal, 1114). Veo se u nekim prilikama može nositi i preko misnice, primjerice kod prijenosa Presvetoga Otajstva u Misi večere Gospodnje. Ipak, budući da je blagoslov s Presvetim uvijek odije­ljen od slavlja mise, ne priliči da se klanjanje i blagoslov vrše u misnici, koja je vlastita slavlju mise. Kada pak euharistijsko klanjanje slijedi nakon mise, potrebno je čuvati obrednu odvojenost tih dvaju čina te smisao nalaže da svećenik, završivši misu, odloži misnicu i odjene plašt, kako bi se i odijelom razlikovala narav euharistijskoga slavlja od naravi euharistijskoga klanjanja. 
 
     Liturgijsko ruho vlastito euharistijskomu klanjanju jest plašt, a završava se blagoslovom kojemu je vlastit veo ili naplećak. Tim stupnjevanjem i razlikovanjem i samo liturgijsko ruho postaje posebnim izrazom klanjanja pred euharistijskim otajstvom i jedinstvenim načinom njegova štovanja. Razmišljanja koja, oslonjena na misao o ‘nepraktičnosti’ vela, govore o njegovoj suvišnosti i nepotrebnosti (pa ga se ponegdje olako i izostavlja), zapravo pokazuju da ne dotiču smisao liturgijskoga štovanja koje uvijek daje prostora ‘suvišnosti’, mjeri koja ide onkraj potrebnoga, a upravo je to prostor otkrivanja Otajstva.