Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
Pjevani poklici uz navještaj evanđelja
 
 
 
Kada se u liturgijskome slavlju evanđelje ne naviješta pjevanjem,
nego recitiranjem, je li prikladno da uvodni dijalog i završni poklik
budu pjevani? Ima li smisla pjevati najavu evanđelja i završni poklik,
a ne pjevati samo evanđelje? Prenosi li se takvim odabirom težište
s Božje riječi na poklik navjestitelja i na odgovor zajednice?

 
fra Dragan Bolčić, Tomislavgrad
 
 
 
Glavni i nosivi dio Liturgije riječi jesu čitanja iz Svetoga pisma. I premda je sveta liturgija u prvome redu štovanje Boga i slavljenje njegova otajstva spasenja, Crkva ju slavi s uvjerenjem da je u svetim činima Bog po svojoj riječi prisutan u svome narodu te da mu zbori svoju riječ (SC, 33). Pjesme, poklici, trenutci šutnje, kao i drugi obredni elementi od kojih je satkana Liturgija riječi, imaju za cilj istaknuti događajnost Riječi te vjernicima omogućiti da ju iskuse u svoj širini njezine zbiljnosti i uz nju zahvalno i s vjerom prionu. U toj dinamici obrednoga događanja pjevanje može biti dragocjen način svečanoga navještaja Božje riječi, osobito evanđelja, kako bi navještaj bio doživljen kao Kristova objava okupljenoj zajednici. Također je prikladno da »pozdrav prije navještaja, početni navještaj Čitanje svetog Evanđelja i završni poklik Riječ Gospodnja, budu pjevani i onda kada se evanđelje samo čita, kako bi okupljeni vjernici mogli također pjevajući odgovoriti poklikom«; na taj se način »ističe važnost evanđeoskog čitanja i potiče vjera slušatelja« (Red misnih čitanja. Prethodne napomene, 17). 
 
     Navedene liturgijske odredbe potiču da se navještaj Božje riječi promatra u cjelini obrednoga čina. Stoga svečano čitanje evanđelja nije zaprjeka da uvodni pozdrav »Gospodin s vama«, najavak »Čitanje svetoga evanđelja« te završni poklik »Riječ Gospodnja«, zajedno s odgovorima zajednice, budu pjevani. Liturgijski je navještaj uvijek svečani proglas, prilagođen književnoj vrsti svetoga teksta, te kao takav biva »glazbeno zaodjenut« i onda kada ga se ne pjeva jer je svečani navještaj jedinstveni glazbeni oblik. Stoga pjevani uvodni pozivi i završni poklik ne oduzimaju središnjost i važnost Božjoj riječi, nego, naprotiv, omogućuju da ona u zajednici bude svečano primljena. Štoviše, da bi se plodonosnije živjela obredna događajnost Božje riječi i da bi zajednica stupila u radosni suodnos s Kristom koji u zajednicu silazi po svojoj riječi, priliči da, u određenim okolnostima, poklik »Riječ Gospodnja otpjeva neki drugi pjevač, različit od onoga koji je proglasio čitanje« (Red misnih čitanja. Prethodne napomene, 18). 
 
    Pozornost na Kristovu prisutnost u slavlju »pod prilikama riječi« potiče zajednicu da zahvalno i ponizno stupi u dijalog s Kristom koji se objavljuje i silazi među okupljene vjernike. Poklik Riječ Gospodnja poklik je Kristu prisutnom u svojoj riječi. Zato obrednost Liturgije riječi ne vrjednuje tek pobožno slušanje riječi, nego i njezin ‘obredni dolazak’, njezino primanje i usvajanje. Molitva koju svećenik, naklonjen prema oltaru, tiho izgovara prije navještaja evanđelja (»Svemogući Bože, očisti mi srce i usne da mogu dostojno navijestiti tvoju svetu Blagu vijest«) može biti znakovita i za zajednicu da »čista srca i ponizna duha« primi svetu Blagu vijest. Iz otvorenosti srca, ispunjenoga blagošću Riječi, rađa se poklik zahvalnosti. Pozdrav i poklik vjere pred Kristom koji se objavljuje uvijek traže ruho radosnoga klicanja, pjevanja. Pjevani poklici bit će doživljeni kao odjek Riječi nastanjene u srcu.