Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
 
Način govora prezbiterâ koncelebranata
 
 
 
Poštovani, s iskustvom češćega slavljenja mise u zajedništvu sa svećenicima koncelebrantima, primjećujem da pojedini svećenici nisu prikladno poučeni o načinu izgovaranja dijelova euharistijske molitve kada sudjeluju kao koncelebranti. Bilo bi korisno ako biste iznijeli neke upute u svezi s time.
p. Ivan M.    
 
 
 
Rasprave o euharistijskoj koncelebraciji, rasplamsane u predsaborskim godinama prošloga stoljeća, otvorile su niz doktrinalnih, pravnih, liturgijsko-eklezioloških, pastoralnih i obrednih pitanja. Potrebno je odmah istaknuti da ‘problematika’ izgovaranja pojedinih dijelova euholoških obrazaca od strane svećenika koncelebranata ne zadire uvijek u pitanje koncelebracije. Naime, pridruženost prezbitera biskupu ili prezbiteru koji predsjeda slavljem, povijesno je starija od prakse da i prezbiteri suslavitelji izgovaraju pojedine dijelove euharistijske molitve. Spis Traditio apostolica (početak 3. st.) svjedoči da se prezbiteri pridružuju slavlju kojim predsjeda biskup, zajedno s njim slave »istu euharistiju« i vrše zajedničke obredne geste (polažu ruke), ali riječi anafore (euharistijske molitve) izgovara samo biskup predsjedatelj. To je razumljivo iz razloga što u to doba ne postoje ustaljeni liturgijskih obrasci, pa predsjedatelj improvizira molitvu ili se služi prethodno pripravljenim molitvenim tekstom. No, u doba kad se ustaljuju liturgijski euhološki obrasci, praksa se bitno ne mijenja glede načina sudjelovanja prezbitera u slavlju: oni se pridružuju slavlju, vrše u njemu određene zadaće, ali ne izgovaraju riječi euharistijske molitve. Tek će Ordo Romanus III (nastao krajem 8. st.) jasno posvjedočiti da u svečanim slavljima prezbiteri, držeći u rukama euharistijske prinose, izgovaraju zajedno s papom euharistijsku molitvu (simul cum illo canonem dicunt), pazeći da se glas predsjedatelja jače čuje (ut vox pontificis valentius audiatur). Međutim, širenjem »privatnoga« slavljenja mise, kao novoga »uzornoga« oblika slavlja, praksa ‘koncelebriranja’ u 13. stoljeću gotovo potpuno nestaje, a očuvat će se samo kao »nužan oblik« u misama ređenja biskupâ i prezbiterâ. Iz ovoga kratkog povijesnog presjeka moguće je dekodirati dva oblika koncelebracije: ‘implicitnu’ (kada svećenik suslavi u šutnji) i ‘eksplicitnu’, kada zajedno s predsjedateljem izgovara pojedine predsjedateljske euhološke obrasce (M. Augé).
 
     U raspravama o euharistijskoj koncelebraciji pedesetih godina prošloga stoljeća mjerodavno tijelo Svete Stolice dalo je odgovor da u misi »valjano posvećuje i valjano koncelebrira svatko tko izgovara posvetne riječi«. No, taj odgovor zahvaća samo pitanja prava i sakramentalne valjanosti te ne zadire u problematiku liturgijske obredne dinamike i eklezijalne dimenzije slavlja. 
 
     Približavajući se čitateljevu pitanju važno je istaknuti odredbu iz Opće uredbe Rimskoga misala (br. 218):  »Dijelove što ih suslavitelji govore zajedno, a osobito riječi posvećenja, koje treba da izgovaraju svi [prezbiteri], valja izricati tako da ih suslavitelji izgovaraju tišim glasom (submissa voce) i da se jasno čuje glas glavnoga slavitelja. Na taj će način narod lakše razumjeti riječi.« Tom se odredbom u govor o koncelebraciji uvodi i zadaća zajednice. Premda sami pojam ‘koncelebracija’ nije teološki najprikladniji, treba naglasiti da ‘koncelebrirano’ sudjelovanje prezbitera u slavlju ne smije biti novom zaprjekom djelatnom udioništvu vjernika laika i poimanju euharistije kao slavlja čitave Crkve. Koncelebracija istodobno ističe jednost Krista i njegove žrtve te jedinstvo svećeništva i jedinstvo Božjega naroda. Jedinstvo, međutim, ne znači jednakost. Slavlje euharistije je najeminentnije očitovanje jedinstva, ali se time ne govori o liturgijsko-obrednoj jednakosti između predsjedatelja i prezbitera suslavitelja. Riječ je o različitim liturgijskim službama, pa je logično da se ta različitost očituje i u načinu izgovaranja onih euholoških dijelova koji se izgovaraju zajedno. Ta potrebna nejednakost, zacijelo, će otklanjati opasnost od nove klerikalizacije liturgije te omogućiti i zajednici vjernika puno, svjesno i djelatno sudjelovanje – na način koji joj je vlastit.