Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
 

Pranje ruku u slavlju mise

 
 
 
U   slavlju mise, u obredu priprave darova, svećenik kod oltara pere ruke.
Koje je pod­rijetlo toga obrednog čina i koji mu je smisao 
u današnjemu
ustrojstvu slavlja?   (
D. Grgić)
 
Pranje, povrh svoga naravnoga značenja čišćenja, može biti i duboko religijski čin. Uključujući bogati simbolizam vode, koja je izvor života i njegove obnove, razni obredi pranja nosili su znamen nutarnjega očišćenja, kao nužnoga preduvjeta da bi se moglo stupiti u susret sa Svetim. U Starome zavjetu obredna su čišćenja bila prisutna ne samo u hramskome kultu, nego i u svakodnevnome životu. Bila su stalan poziv na čistoću srca, dostojnu zajedništva s Bogom. 
 
     Čin pranja ruku kod priprave darova u slavlju euharistije naslanja se na tu bogatu duhovnu predaju o simbolizmu pranja. Premda je u liturgiji prvih stoljeća svećenik imao potrebu oprati ruke – jer je od prisutnih primao darove što su ih donosili za potrebe siromaha i kršćanske zajednice – stvarna potreba za pranjem ruku ipak nije bila jedini čimbenik u obrednome oblikovanju i razumijevanju toga čina. On je već tada nosio duboko duhovno značenje. Tako Tertulijan (2. st.), govoreći o raširenosti pranja ruku u molitvenim činima (i izvan slavlja euharistije), opominje: »Zar se može prikladno moliti opranih ruku, a srca okaljana? I za ruke se traži duhovna čistoća kako bi ih se moglo uzdići čiste od svake prijevare, od ubojstva, od okrutnosti, od zla, od idolopoklonstva te od drugih nečistoća koje, začete u duhu, bivaju izvršene rukama.« (De oratione, 13, 1). U početcima su svi vjernici stupajući u sveti prostor prali ruke, za što su u atriju bazilike bila uređena posebna mjesta pranja (fontane).
 
     Čin svećenikova pranja ruku u raznim je liturgijskim tradicijama imao različita mjesta, ali je ponajviše vezan uz početak euharistijske službe, kao dio priprave za prinos euharistijske žrtve. Od karolinškoga doba svećenik je pranje ruku pratio i molitvom koja je činu pranja davala širi duhovni smisao. Molitva je preuzimala psalamski redak »U nedužnosti ruke svoje perem i obilazim žrtvenik tvoj, Gospodine« (Ps 26, 6), a prema početnoj riječi lavabo obredni je čin dobio i ime. Kasnije su molitvi pridruženi i drugi redci toga psalma. U liturgijskoj obnovi nakon Drugoga vatikanskoga koncila je raspravljano ima li smisla zadržati čin pranja ruku, imajući u vidu primijenjeni obredni kontekst, kao i novi kulturološki okvir u kojemu pranje nije više jasan nositelj duhovnih značenja. Ipak ta je gesta zadržana, a njezin se smisao ima iščitavati iz biblijske i liturgijske predaje, iz svećenikove poniznosti pred svetim činom kojemu pristupa te iz molitve koja prati pranje ruku: »Operi me Gospodine od moga bezakonja i od grijeha me mojega očisti.«
 
     Današnja propitivanja o smislu pranja ruku u slavlju mise dijelom su plod prakse koja je na znakovnoj razini zanemarila obredni čin pranja. Premda smislom dubok i u prenesenosti značenja lako shvatljiv, on je nerijetko sveden na gestu u kojoj se s nekoliko kapi vode polijevaju vrhovi prstiju. U toj reduciranoj gesti nije lako prepoznati pranje ruku, a još manje duhovno značenje toga čina prije prinosa euharistijske žrtve. Vjerujem da bi čin pranja ruku nosio više značenja i unosio više duhovnosti u slavlje – i kod svećenika i kod vjernika – kada bi bila doista riječ o pranju ruku, a za što je potrebna očitost i jasnoća čina, što bi uključivalo istinitost obrednih elemenata: vrč (umjesto vrčića) s vodom, prikladan pladanj (umjesto tanjurića) nad kojim se voda (ne tek nekoliko kapi) polijeva po rukama (ne tek po vrhovima prstiju) te ručnik (umjesto rupčića) kojim će se obrisati ruke. Pojmovne umanjenice koje smo stvorili (posudice, rupčići…) preslika su obrednoga minimalizma (i ne samo u ovome primjeru) u kojemu se zadovoljavamo tek najosnovnijim, a što nas lako ostavlja daleko od smisla. Pranje ruku ima svoj smisao i značenje, potrebno našoj duhovnosti i poniznosti pred uzvišenošću otajstva koje slavimo.