Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


  
 
 
Euharistijski blagoslov (u doba epidemije)
 
 
 
U    vrijeme dok, zbog sprječavanja moguće zaraze virusom SARS-CoV-2,
nije bilo dopušteno slaviti misu s narodom, u pojedinim je župama vršen
blagoslov s Presvetim sakramentom na način da je svećenik, vozeći se,
nosio pokaznicu s Presvetim i »blagoslivljao župu«.
Jesu li takvi čini u skladu sa smislom liturgijskoga slavlja?
I. M., svećenik
 
 
Pastoralna briga za povjerene ljude uvijek je bila ‘nadahnućem’ za nesebičnost služenja, pa i onu herojsku, osobito u vrijeme nedaća i nevolja. Istina je da u doba pogibelji i izvanrednih okolnosti razbor opravdava, pa i nalaže, prilagodbe u slavljenju liturgijskih čina, kao i čina pobožnosti. No, prilagodbe se uvijek tiču načina slavlja, a ne njegova smisla, pa izvanredne okolnosti ne mogu biti razlogom da liturgijski čini budu lišeni svoga temeljnoga smisla i značenja. 
 
       Blagoslov s Presvetim završni je čin klanjanja pred presvetim euharistijskim otajstvom ili pak završni čin euharistijske procesije (npr. na Tijelovo) i samo u tijesnoj povezanosti s tim činima vjerničke pobožnosti može pronaći svoj smisao. Stoga liturgijske odredbe jasno ističu da blagoslov s Presvetim nije zaseban ili samostojan čin euharistijske pobožnosti, već »zaključni trenutak bogoslužnoga susreta« (Direktorij o liturgiji i pučkoj pobožnosti, 163). Stoga je i kod kraćih izlaganja presvetoga sakramenta potrebno čin pobožnosti urediti na način da se prije blagoslova s Presvetim neko vrijeme čita Božje riječ, pjeva, moli i razmatra u šutnji. Ta je uputa o uređenju čina klanjanja osnažena i odredbom koja zabranjuje izlaganje Presvetoga samo radi blagoslova (Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, 89). Blagoslovi o kojima pita naš čitatelj nisu dio ni euharistijskoga klanjanja niti euharistijske procesije, unatoč možebitnoj pomisli da bi se »vožnja s Presvetim« mogla razumjeti kao euharistijska procesija. 
 
       Premda nam je pristiglo više zamolbi za razjašnjenje prakse o kojoj nas čitatelj pita, odgovaramo na ovo pitanje ne tek da bismo se kritički osvrnuli na »liturgijske izvedbe« koje će se vrlo brzo zaboraviti, nego da bismo ponovno rasvijetlili smisao klanjanja pred presvetim sakramentom te jasnije istaknuli temeljne kriterije za liturgijske prilagodbe kada se one pokažu potrebnima. 
 
       Premda klanjanje pred Presvetim povezuje liturgijske oblike slavlja i izražaje pučke pobožnosti – pri čemu nije lako odrediti jasne granice među njima – važno je ne izgubiti iz vida da »pobožnost klanjanja presvetoj euharistiji potiče vjernike da potpuno uzmu udjela u vazmenome otajstvu i zahvalna srca odgovore Onomu koji po svome čovještvu neprestano ulijeva božanski život u udove svoga Tijela« pa se klanjanje pred Presvetim razumijeva kao obnovljeno iskustvo onoga jedinstva s Kristom koje se postiže euharistijskim slavljem i pričešću (Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan mise, 80-81). Osim toga, izlaganje Presvetoga mišljeno je uvijek za zajednicu vjernika te izlaganje nije dopušteno ako se ne predviđa prikladan (congruus) broj vjernika za klanjanje (Eucharisticum mysterium, 63). 
 
       Pohvalna su nastojanja pastoralnih djelatnika koji se trude biti blizu vjernicima u okolnostima kada oni nemaju prilike doći na slavlje euharistije. No, pokušaji ‘zamjene’ slavlja euharistije nekim »euharistijskim gestama«, kao što su pogled u Presvetu euharistiju i blagoslov s Presvetim, ne će razviti potrebnu liturgijsku duhovnost usmjerenu prema sakramentalnome slavlju, ali mogu uvelike zasjeniti misao o vrijednosti samoga euharistijskoga slavlja kao i izraslosti euharistijske pobožnosti iz euharistijskoga slavlja. Nemogućnost sudjelovanja u slavlju euharistije može biti prigoda za produbljeno življenje »euharistijskoga posta« koji nam daje spoznati što uistinu nedostaje vjeri koja se ne hrani sakramentima i eklezijalnim zajedništvom.