Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
 
Geste u slavlju euharistije
 
 
U nekim trenutcima slavlja mise svećenik vrši dvije geste kojih značenje ne uspijevam razlikovati: naklon glavom i naklon tijelom. Je li riječ o dvjema različitim gestama ili se radi samo o neujednačenosti postupanja. Molila bih vaše pojašnjenje.
S. K., Samobor
 
 
 
 
Riječi, geste i čini, zajedno s govorom šutnje, tvore sintaksu obrednoga izražavanja. Njihov sklad, odmjerenost i jasnoća elementi su koji mogu uvelike doprinijeti poniranju u Ljepotu slavlja. Ipak, valja uvijek znati da ni riječi niti geste ne stvaraju ljepotu, nego samo uvode u nju, jer smisao slavlja uvijek nadvisuje izgovorenu riječ i izvršenu gestu. Kada u pristupu liturgiji počne blijedjeti istina da je smisao slavljenja u Božjoj otkupiteljskoj ‘gesti’ i u njegovoj riječi, kojima se povjeravamo i izručujemo po liturgijskim činima, tada se lako podilazi iskušenju da obredne riječi i geste budu oblikovane kroz nadahnuća osobne pobožnosti. U tako oblikovanoj obrednosti geste se umnažaju, glas utišava, a točnost izgovorenih riječi postaje mjerilom istinitosti i ‘vrijednosti’ otajstvenoga događanja. Takvi su procesi snažno pratili liturgiju Crkve kroz pojedina povijesna razdoblja. 
U Redu mise koji je bio na snazi prije liturgijske obnove Drugoga vatikanskog koncila moglo se nabrojati više od četrdeset svećenikovih znamenovanja znakom križa (znamenujući sebe ili vršeći znak križa nad narodom, nad oltarom, nad darovima, nad vodom, tamjanom…), a uz više od deset gesta poklonstva (koljenom), bio je zamjetljiv veliki broj gesta naklona glavom. Liturgijskom se obnovom željelo da liturgija više odiše jasnoćom Božjega djelovanja u liturgiji, pa je u tu svrhu dano više prostora i važnosti navještaju Božje riječi, uveden je veći broj molitvenih obrazaca, a obredni su čini oblikovani iz spoznaje liturgije kao bogoljudskoga djela u životu Crkve. U tom su duhu brojne geste izostavljene ili znatno reducirane. Ponegdje su se u praksi neke geste održale sve do danas, premda ih novi Red mise ne spominje.
Na tragu postavljenoga pitanja čini se korisnim istaknuti ono što je naznačeno u Općoj uredbi Rimskoga misala koja, govoreći o naklonu kao gesti kojom se izražava poštovanje osobama i njihovu dostojanstvu, razlikuje dvije vrste naklona: glavom i tijelom. U govornom se jeziku te geste još nazivaju malim naklonom i dubokim naklonom. 
Naklon glavom predviđen je u liturgijskim tekstovima slavlja euharistije uvijek kad se imena svih triju božanskih osoba izgovaraju zajedno te kad se izgovara ime Isusa Krista, Blažene Djevice Marije i sveca u čiju se čast slavi misa. 
Naklon tijelom (duboki naklon) vrši se: pred oltarom (kada se pristupa oltaru ili prolazi ispred njega); dok se u izgovaraju obrasci »Svemogući Bože, očisti mi srce…« (prije navještaja evanđelja), »Primi nas, Gospodine, duhom ponizne…« (kod priprave darova); u Simbolu vjere dok se izgovaraju riječi »I utjelovio se…« te u Rimskome kanonu kod riječi »Ponizno te molimo…«. Istu gestu naklona čini đakon kada traži blagoslov prije navještaja evanđelja. Među geste dubokoga naklona ubraja se i gesta predviđena odredbom da se svećenik »malo nakloni kada kod posvećenja izgovara riječi Gospodinove«. (OURM, 275)
Analizirajući ove odredbe i naznake moguće je vidjeti da geste naklona glavom izražavaju čast prema Presvetomu Trojstvu, Kristu, Blaženoj Djevici Mariji te prema svecu čiji se spomen slavi toga dana, dok geste naklona tijelom nose poglavito molitveni karakter. Može se zamijetiti da liturgijska praksa ne slijedi uvijek vjerno ove odredbe, premda se istovremeno susreću primjeri neopravdanoga uvođenja ili umnažanja drugih gesta. Stoga i ovakva pitanja mogu biti korisna da bi se potaknulo na dublje razmišljanje o duhu iz kojega su nastale pojedine liturgijske odredbe te da bi se smisao i značenje liturgijskih gesta uvijek tražilo u otajstvenoj dinamici koja zahvaća čitavu zajednicu slavitelja.