Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
 
Zašto poljubac evanđelistaru?
 
 
 
Čitali smo vaš odgovor o gesti blagoslova evanđelistarom kada slavlje predvodi biskup.
No, ostala je nerazjašnjena gesta poljupca evanđelistaru kada slavlje predvodi svećenik.
Molila bih da nam protumačite njezino značenje.
                                                                                                                                Silvija Katić, Zagreb
 
 
 
 
 
Navještaj Božje riječi u liturgiji Crkve čin je u kojemu liturgijska zajednica prepoznaje Kristovu prisutnost: po navještaju riječi sâm Bog govori okupljenom narodu (SC, 7). Taj susret s Kristom ne ostvaruje se samo slušanjem. Budući da se radi o zbilji otajstvenoga susreta, liturgija je razvila obrednost susreta: svećenik prije navještaja tiho izgovara pripravnu molitvu; procesija prije evanđelja govori o Kristovu mesijanskom i objaviteljskom dolasku u zajednicu; zajednica ‘dočekuje’ Krista stojeći; radosna pjesma Aleluja (iubilus), svijeće i miomirisni kâd, kao i poklici nakon navještaja evanđelja (Riječ Gospodnja – Slava tebi, Kriste), imaju zadaću očitovati vjeru i radosnu hvalu Crkve pred »U-Riječi-Prisutnim«. Nizu znakova kojima zajednica ispovijeda vjeru u Kristovu prisutnost pridružujemo i đakonov/svećenikov poljubac evanđelistara nakon navještaja evanđelja. 
 
    Prethodnicu te geste nalazimo u starozavjetnoj sinagogalnoj praksi ljubljenja svitaka Zakona nakon njihova navještaja na subotnjim okupljanjima. Kršćanska je liturgija u navještaju svetih Pisama posebnu pozornost poklanjala navještaju evanđelja. Stoga je Knjiga evanđeljâ stoljećima bila izrađivana s posebnim marom: pergamene su bile urešene minijaturama i inicijalima, a korice, koje su redovito nosile reljefni lik Krista u slavi, bile su urešene najdragocjenijim materijalima, zlatom i dragim kamenjem. Htjelo se na ‘vidljiv’ način pokazati vjeru da je navještaj evanđelja u punome smislu celebratio Verbi, slavlje Riječi koja uprisutnjuje Krista. Toj dinamici obrednosti pridružen je i poljubac evanđelistaru. Gesta je nekoć bila u toj mjeri prepoznavana kao čin vjere i poklonstva da su, kako svjedoče Ordines Romani iz 8. st., evanđelistar ljubili svi nazočni svećenici, a ne samo navjestitelj. U sjevernim krajevima Europe gesta je bila proširena na cijelu zajednicu vjernika: svi, i klerici i laici, poljupcem su nakon navještaja evanđelja iskazivali poklonstvo pred Kristom. U koptskome obredu još je i danas tako. Od 13. stoljeća u rimskoj liturgiji gesta počinje značenjski blijedjeti tako da je nakon tridentske obnove (16. st.) ona pridržana samo svećeniku navjestitelju evanđelja, a uskraćena đakonu kad on naviješta evanđelje. Prema danas važećim uredbama evanđelistar ljubi navjestitelj (đakon ili svećenik), a ako slavlju predsjeda biskup, evanđelistar se donosi biskupu da on poljupcem iskaže čast Kristu.
Poljubac evanđelistaru (jednako kao i oltaru) u liturgiji nosi značenje vjere u živu prisutnost Krista (jer se poljubac daje osobi) te značenje poklonstva. Latinsko pojmovlje jasnije izriče poklonstvenu dimenziju te geste: poljubac (osculum) iskazuje se usnama koje ispovijedaju vjeru (lat. os, usta). Pred Prisutnim Kristom usne zastaju; pred Riječju ljudske riječi ostaju nijeme; usne traže drukčiji put izricanja hvale. Zato poljubac, dodir usnama, izriče nutarnje raspoloženje duše, poklonstvo čovjeka. I sama riječ klanjanje (adoratio) u svome latinskom izričaju etimološki priziva na »približiti usne« (ad os) Onomu komu se iskazuje čast. Poljubac je tiha i poklonstvena pjesma hvale Prisutnom. 
 
     Po istome značenjskom kôdu valja nam razumijevati i poklik Alleluia prije evanđelja, sa značenjem »Hvalite Boga«. Taj je poklik u liturgijskoj glazbenoj tradiciji oblikovan kao iubilus, kao pjesma u kojoj su se »gubile« i nestajale riječi, prerastajući u radosni i dugi, melodijski bogati, slijed završnoga sloga –ia. To je osobito bilo izraženo u vazmenoj liturgiji. Riječi postaju nedostatne da bi izrazile radost pred Prisutnim. No, usne mogu izraziti više nego što može stati u riječi. Zato su poljubac evanđelistaru i poklik Aleluja – naročito ako ga se ponovi nakon evanđelja, dok svećenik (ili biskup) ljubi evanđelistar – osobito prikladni čini vjere i poklonstva Kristu. Poljupcu koji čine đakon ili svećenik zajednica vjernika pridružuje se svojim poklonstvom vjere.