Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
Radost u odsutnosti Prisutnoga
 
 
 
Vrijeme došašća početak je liturgijske godine koju valja razmatrati u cjelini, a koja se predstavlja u stupnjevitome slavljenju Kristova otajstva, očitovana u stvarnosti ‘izmjenjivanja neprisutnosti i prisutnosti’. Pritom prevladava navještaj Prisutnosti, odnosno Dolaska, u raščlambi dvodijelnosti ‘eshatološkoga došašća’ (od prve nedjelje došašća do 16. prosinca) i ‘utjelovljenskoga, inkarnacijskoga došašća’ (od 17. do 24. prosinca). 
 
     Cijeli je kršćanski život hod prema obraćenju, a cijela liturgijska godina poziva nas na promjenu životnoga smjera koji je vezan uz prisutnost prolaznoga. U tome došašće odražava ozbiljnost, svijest o budnosti i potrebnoj tišini iz koje se uzdiže radosni polet.
 
     Evanđelja na početku došašća pripadaju onima koja se svrstavaju u ‘Evanđelja o kraju svijeta’, iz čega bi se moglo iščitati konačno poništenje jedne vrste prisutnosti, one prolazne. Znakovito je da latinska riječ finis, posuđena i unesena i u hrvatsko pojmovlje, znači i ‘završetak’ i ‘cilj’. Isus, i onda kada naviješta kraj, misli na cilj i objavljuje smisao i svrhu, a time i vrijednost prolaznoga. On objavljuje prema čemu smo usmjereni i kamo idemo; objavljuje svoju prisutnost u mnoštvu odsutnosti.
Slike o ‘odsutnome gospodaru’ upućuju na Isusa koji je bio mrtav, čija je smrt najdublje iskustvo odsutnosti, ali živi kao Uskrsnuli na puno načina, čuvajući nadu protiv kušnje odsutnosti. 
 
     Vrijedno se spomenuti dvaju iskustava Isusovih učenika i učenica. Na kraju Evanđelja po Marku, u tzv. ‘prvome završetku’, čitamo o ženama na grobu koje ne nalaze Isusovo tijelo, prisutnost umrloga, nego mladića koji im govori o drukčijoj prisutnosti: Uskrsnu! Nije ovdje!, želeći otkloniti njihovu preplašenost. Međutim, zapisano je da su žene pobjegle, jer ih je spopao strah i trepet… Neobičan završetak susreta s Viješću o Prisutnome – strah. I mi se bojimo Božje odsutnosti, strah nas je Boga koji je daleko. A toliko je životnih trenutaka u kojima prevladava osjećaj da nas je Bog ostavio.
Drugi je primjer učenika na putu u Emaus. Oni susreću ‘stranca’ i ne prepoznaju ga sve do lomljenja kruha, do geste koja je u sebi ‘evanđeoski čin’, sažetak Evanđelja, Riječ koja je postala tijelom i djelom. Vide ga na tren i odmah nakon toga nestaje. No, i to je dovoljno da Prisutnost postane vidljivom, radosnom, čujnom – i da segne onkraj svake odsutnosti.
 
 
Urednik