Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Vrijeme uronjeno u vječnosti
 
Misao kojom želimo proniknuti u bît vremena vodi nas k Bogu koji svojim stvaralačkim činom svemu daje početak. Stvaranje svijeta nije se zbilo u nekome trenutku vremena, nakon proteka vremena, nego na početku vremena. Ono je početak vremena. Prije stvaranja ne postoji ništa, pa ni vrijeme. Prije vremena i prije ijednoga stvora stoji samo Bog. Vječni. Jedini vječan. Vremenska odrednica stvaranja – »u početku stvori Bog…« – vremenska je odrednica i samomu vremenu. Vrijeme je danost vezana uz stvorenje. Zato razumjeti vrijeme, njegovu danost i naš ljudski odnos prema vremenu moguć je onoliko koliko umijemo proniknuti u Boga, u istinu o njegovoj vječnosti koja nadilazi svaku mjerljivost i koja nam se, neokrnjena, daruje u vremenu, u našoj vremenitosti. 
 
     Po otajstvu utjelovljenja Bog sam, Vječni, sišao je k svome stvorenju, u vrijeme, uvremenio se, da bi čovjeka oslobodio od okovanosti vremenom i prolaznošću i poveo ga preko praga smrti, koja je granica vremena, u svoju vječnost. Po utjelovljenju svoga Sina Vječni je, sišavši u vrijeme, samo vrijeme privukao k sebi. Vrijeme više nije negacija vječnosti i smrt više nije jaz između vremena i vječnosti. U Kristu, Vječnome koji je uzeo na sebe našu vremenitost i prolaznost, pa i samu smrt, vrijeme suživi s vječnošću. Vjernikovo suživljenje s Bogom, uranjanje je u njegovu vječnost. Vječnost se, po snazi Božjega dara, živi već u vremenu. Zato za nas vjernike vrijeme ne prestaje u jednome hipu, u trenutku ugasnuća tjelesnoga života, nego ono postupno uzrasta u vječnost, pretapa se u vječnost. Sav čovjekov rast u vjeri očituje se kao postupno uranjanje u vječni život. U tom će smislu apostol Pavao reći: »Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.« (Gal 2, 20). Liturgija Crkve daje kušati vječnost u vremenu, omogućuje subitak vremena i vječnosti, jedan život božanskoga i ljudskoga – u tijelu, u vremenu.
 
     Došašće je osobito vrijeme. Oblikovano kao vrijeme bdjenja i iščekivanja, ono daje novu mjeru svemu vremenu: bdijući ne mjerimo koliko je vremena proteklo, niti smo usmjereni k želji za spoznajom koliko je vremena preostalo do potpunoga predanja Božjoj vječnosti. Vječni, samo on, gospodar je vremena. Živimo bdijući, radosno iščekujući. Došašće je življenje vječnosti u vremenu. 
 
Urednik