Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Povratak zajedništvu slavlja
 
Kršćanska je liturgija čin zajednice, Crkve. U njezinu zajedništvu susrećem druge s kojima, po zajedničkome slavljenju, bivam dionik Božje slave. U liturgiji nisam utopljen u mnoštvo, nego sam dio eklezijalnoga »mi«, postajući sa svima »jedan u Kristu«. U intimi i blizini zajednice, Crkve, na nov način pronalazim sebe kao biće odnosa. Liturgija nudi ljepotu zajedništva, ali i zahtijeva umijeće uranjanja u dubine osobne vjere. 
 
       Vrijeme koje je iza nas, u kojemu nismo imali mogućnosti slaviti euharistiju u okupljenosti i zajedništvu Božjega naroda, dalo nam je iznova spoznati da kršćanstvo nije religija osamljenosti i da njegovo bogoslužje nije svedivo na osobnu molitvu i razmatranje. Vjera je više od umnoga pristajanja uz riječ Božje objave, a slavlje vjere traži zajedništvo u kojemu se radosno dijeli ljepota Božjega dara. 
 
       Obradovani smo povratkom u zajednicu koja ispovijeda i slavi otajstva vjere. Taj je povratak, koliko god bio priželjkivan, ipak zahtjevniji nego što smo zamišljali. Zamjećujemo da je strah od zaraze unio nepovjerenje prema drugima i nametnuo neke nove oblike zajedništva koje se pokušava graditi održavajući udaljenost i niječući blizinu i dodir. Istinski povratak u zajedništvo slavlja još se nije zbio. Još smo uvijek »okupljeni samci«, pojedinci koji se nalaze na istome mjestu, zahvaćeni istim duhovnim potrebama, ali nespremni »u intimi Crkve« dijeliti dar koji nam Gospodin daruje. Da bismo iskusili ljepotu dara, uvijek je potreban drugi, ljepota odnosa s drugima. Otkrivajući u sebi potrebu za Darom koji nam se u liturgiji daruje, otkrivamo koliko on zahvaća tijelo, odnose, zajedništva, životne brige, život u cjelini. Nije moguće istinski slaviti ako preobrazbenoj snazi slavlja pokušavamo izručiti sebe, ali ne i naše zajedništvo i naše odnose. Takvo ‘slavlje’ proturječilo bi samomu sebi jer bi njegovalo našu sebičnost umjesto da nas otvara zajedništvu s drugima. 
 
        U ovim novim kušnjama, koje osjećajima straha i nepovjerenja pogađaju naše zajedništvo, ipak prepoznajemo milosnost trenutka koji nam na životan način daje spoznati da je za ljepotu slavlja vjere potrebno zajedništvo i da otajstvo dotiče naše tijelo i naše odnose – ne samo ozdravljajući ih, nego preobražavajući ih darom božanskoga života. Bog na taj način, u nama i po nama, uspostavlja svoje kraljevstvo – novi svijet. 
 
Urednik