Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Na križu žrtvenika
 
 
 
Jedno od predslovlja vazmenoga vremena izriče Kristovo otajstvo otkupljenja ovim riječima: »Prinosom svoga tijela u pravoj žrtvi na križu ispunio je starozavjetne žrtve, predao sebe za naše spasenje te ostaje zauvijek i svećenik i oltar i žrtveni Jaganjac (sacerdos, altare et agnus).« Otajstvena preobrazba Krista u žrtvi križa, u kojoj se on poistovjećuje s oltarom, žrtvenikom, pomaže nam razumjeti euharistijsku preobrazbu kršćana po dioništvu na Kristovoj Pashi kod euharistijskoga stola: blagujući od prinesene žrtve sami postaju ono što primaju, postaju Kristovo Tijelo, Crkva, vjerna slika Kristova. Slaveći euharistiju i blagujući za Kristovim stolom bivamo i sami proslavljeni, zaodjeveni u Kristovu slavu, kušajući ljepotu njegove vječnosti. U euharistiji se tako uvijek iznova aktualizira žrtva koju je Krist prinio na križu za sve nas. 
 
Može se doimati da oltar, prostrti stol, zajedništvo blagovanja, praćeno molitvom i hvalom Crkve, zasjenjuju zbiljnost žrtve križa i ne otkrivaju na jasan način žrtvenu narav euharistije. No, u euharistiji se aktualizira ista ona žrtva koju je Krist prinio na križu. Dar spasenja čita se baš u ljepoti istine da su s Kristom uminule sve žrtve kojima je čovjek prosio milost spasenja. Krist je prinio sebe jer su ljudske žrtve nedostatne, nevrijedne da bi bile dostojne otkupljenja koje nam je Bog naumio darovati. Zato je euharistija uzbiljenje jedincate Kristove žrtve, kako bismo mi, slaveći ju, bili dionici njezinih milosnih plodova. Misao o oblikovanju euharistijskoga slavlja – bilo da je riječ o obrednome ustroju, o glazbenome redateljstvu ili o uređenju prostora za slavlje vjere – ne smije previdjeti istinu da je euharistija zbiljnost Kristove žrtve prinesene na križu. Oltar je najsvetije mjesto liturgijskoga prostora, časno kao što je časti dostojan i Kristov križ. Oltar je sam Krist posred zajednice svojih vjernika. Pred oltarom se klanjamo, oko njega se okupljamo, njemu (Kristu) kličemo. U molitvi posvete oltara Crkva stoga moli: »Uglačani ovaj kamen nek nam bude znamen Krista… neka bude mjesto prisnog zajedništva i mira s tobom… vrelo jedinstva Crkve i bratske sloge… središte naše hvale i zahvaljivanja…«. Oltar je više od mjesta za Krista. U njemu je Krist mjesto preobrazbenoga susreta i zajedništva vjernika, kako bi Crkva bila mjesto očitovanja ljepote Kristova kraljevstva.
 
 
Urednik