Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Ima li još mjesta za vječnost?
 
 
 
Pred otajstvom Isusa Krista vjernički spomen na njegova spasenjska djela anticipira budućnost koja je u Bogu te na taj način smanjuje razlike i napetosti između trenutne ranjenosti grijehom i obećane pomirenosti svega u Kristu. Vjera u vječni život ne izriče tek neku ideju o budućnosti, nego preobražava sadašnje vrijeme i život u njemu. Reći »vjerujem« uvijek se tiče trenutka, sadašnjosti, zbilje vremena i vlastitoga postojanja, pa i onda kada je riječ o vjeri u život onkraj ove vremenitosti. Vjera »u život budućega vijeka« neodvojiva je od života u ovome vijeku, od vjerničkoga ‘sada’. Štoviše, »u središtu svake istinske evangelizacije stoji vječni život« (papa Benedikt XVI.). Na tome članku vjere na ispitu je svekolika vjera i njezina angažiranost u svijetu; iz vjerničkoga pogleda u vječnost svi pogledi vjere dobivaju osmišljenje i usmjerenje. Tema vjere u vječnost stoji već na pragu vjere, kada na vratima crkve tražimo krštenje, posvješćujući si da vjera »daje« život vječni. No, nerijetko se govor o vjeri u vječnost odgađa za dob koja je, po naravnome tijeku života, bliža odlasku s ovoga svijeta. Kao da se bojimo u oblikovanju vjere mladih govoriti o vječnosti, zaboravljajući da je upravo to ključno pitanje čovjeka koji propituje bit postojanja: »Što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10, 17). 
 
     Vjera mladih lišena govora o vječnosti zatvara krug trajne vrtnje u ovozemnoj ograničenosti. Smiona tvrdnja da su mladi »naša budućnost« veliko je priznanje zaborava vječnosti. Kada izostane pogled koji smjera onkraj obzora svijeta, sve postaje vrtnja, trajno ponavljanje, pa ne čudi da se mnogi žele grčevito držati mladosti, pokušati barem prividno ostati u njoj. Vjera u vječnost vrtnju preobražava u smjer, u usmjerenost prema Novosti koja rasvjetljuje put. U mitu o ‘vječnoj mladosti’ lako izostane misao o vječnosti. Zapravo za tu misao i ne ostane mjesta. Gdje nema otvorenosti za vječnost, ništa nije mlado; sve nestaje u prolaznosti svijeta. Stoga, želeći produbiti angažiranost Crkve u brizi za mlade, kušamo na ovim stranicama rasvijetliti blizinu kršćanskoga govora o vječnosti i mladosti, kako bi istina o vječnosti doprla do vjere mladih, a potrebna ‘snaga mladosti’ zahvatila i vjeru starih. U svetome strahu pred Bogom vjernik se ponizno pita: »Ima li u vječnosti mjesta za mene?«, ali tom pitanju uvijek prethodi briga da se u životu vjere ostavi mjesta vječnosti. Ima li u našim životima i brigama još mjesta za vječnost?
 
 
Urednik