Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
 
Ispunjenje riječi
 
Navještaj Božje riječi u liturgiji Crkve jedan je od načina uprisutnjenja Boga koji govori okupljenoj zajednici vjernika. Riječ ne staje u čin naviještanja. Ona zahvaća osobe, dotiče njihove živote, čini ih dionicima spasenjskoga događaja. Zato je Crkva izvorno mjesto tumačenja Pisma (papa Benedikt XVI.,Verbum Domini, 29). Pismo nikada ne možemo tumačiti sami, opominje nas sv. Jeronim. Riječ Božja koja je objavljena njegovu narodu biva ispravno shvaćena u vjeri i slavlju Crkve. Riječ proroka i starozavjetne mudrosti, kao i riječ o događajima spasenja u povijesti izabranoga naroda, također zadobiva svoje tumačenje u životu Crkve. Premda se ne može govoriti o književnome jedinstvu Svetoga pisma, jedinstvo Božjega nauma spasenja objavljenoga u dvama ‘zavjetima’ neosporna je, pa bi i misao o potpunoj suprotstavljenosti Novoga zavjeta spram Staroga bila pogrješan način njihova razumijevanja. Kršćanska je misao već zarana govorila o ispunjenju Pisma u Kristu, što pak otvara prostor govoru o kontinuitetu starozavjetne objave koja smjera prema Kristu, kao i o novozavjetnome nadilaženju starozavjetne riječi. Prepoznajući jedinstvo Božjega nauma spasenja u povijesti koja vodi do Krista, Crkva je iznjedrila tipološki način tumačenja, razabirući starozavjetne spasenjske događaje i osobe kao »‘pralikove’  onoga što je Bog u punini izvršio u osobi svoga utjelovljenoga Sina« (Katekizam Katoličke Crkve, 128). Kršćani stoga čitaju Stari zavjet u kristološkome ključu, u svjetlu utjelovljenoga, umrloga i uskrnuloga Krista. U tome je duhu sv. Grgur Veliki govorio da je »Novi zavjet najbolji komentar Stroga zavjeta«, jer ono što nekoć bijaše obećano, u Novome se zavjetu pokazuje ’vidljivim’. »Novi se Zavjet u Starome skriva, a Stari se u Novome otkriva« – Novum in Vetere latet et in Novo Vetus patet.« (sv. Augustin).
 
     Biblijska tipologija izriče »dinamizam koji vodi prema dovršenju božanskoga nauma, kada će konačno ‘Bog biti sve u svemu’« (KKC, 130). Crkva, na poseban način po slavlju sakramenata, postaje nositeljicom otajstvenoga dinamizma Riječi, koja se ispunja i sve vodi k punini u Kristu. Životi vjernika i događaji koji oblikuju stvarnost života mogu i danas biti mjesto uzbiljenja spasenja. Kao što u starozavjetnim događajima razaznajemo pralik Kristova djela spasenja, ili sjenu Istine koja je u Kristu, tako i naša liturgijska slavlja, preuzimajući »spasenjske riječi i geste«, postaju spomenčini iste Kristove spasenjske zbilje.
 
 
 
 
Urednik