Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
Euharistija – put ljubavi
 
 
 
Put življenja Kristova dara vjere može biti sažet u rečenicu: »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1Iv 4, 16). Svojim učenicima Krist, međutim, nije ostavio samo riječ poziva na ljubav; nije se zadovoljio ni djelima ljubavi, pa niti primjerom ljubavi kojom nas je ljubio »do kraja«, do dara svoga života. Svojoj je Crkvi ostavio sakrament ljubavi, otajstvo euharistije, u kojoj nas »nastavlja ljubiti do kraja« (Sacramentum caritatis, 1). 
 
     Crkva, svjesna da iz toga sakramenta ljubavi proistječe sva njezina snaga, trajno nastoji vjerom bistriti i dostojnim slavljenjem očitovati liturgiju euharistije kao zbiljsko odjelotvorenje Kristove ljubavi. Iako zaodjevena u obredni čin Crkve, euharistija nije svediva na »činjenje Crkve« jer se zajednica vjernika u slavljenju euharistije prije svega otvara Božjemu djelu ljubavi koje se nad njom izvršuje. Taj red ljubavi (ordo caritatis) postaje prvim ‘pravilom’ i normom slavljenja euharistije (ordo celebrationis). Počelo postaje načelom. Nastojanje za ljepotom slavljenja i traganje za ljepotom obreda i svega što je uključeno u liturgijsku obrednost, samo su pokušaj odgovora Crkve na ljepotu ljubavi kojom nas Bog u sakramentu euharistije trajno ljubi. 
 
     U estetiku slavlja uvijek je ugrađena euharistijska etika života. U slavlju smo nahranjeni i okrijepljeni da »budemo ono što smo primili«, kruh koji se lomi za život svijeta. Euharistija, življena u zajedni­štvu Crkve, ne dopušta da »ostanemo« u okupljenosti oko oltara, oko primljenoga dara, nego da ga nosimo u svoje živote, u susrete, u odnose, u životna djela, u svijet… Zato svako slavlje završava poslanjem: »Idite…«. Euharistija je sakrament »kršćanskoga puta«, nasljedovanja Krista u njegovu služenju, u njegovu »lomljenju« za život svijeta.
 
     Crkva svoje poslanje u svijetu živi ne samo snagom svoje vjernosti nauku koji joj je (jednom, nekoć) u evanđelju predan, nego i životvornom snagom koju svakodnevno prima iz Božjega darivanja u sakramentu ljubavi. Slavlje euharistije, kao iskustvo Božje ljubavi, postaje normom življenja Kristovih učenika: Krist koji se u euharistiji ‘lomi’ i ‘daje’ svojim učenicima, jest snaga vjerničkoga ‘davanja’ za druge – u ljubavi koja služi.
 
Urednik