Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
 
Bog žedan naše žeđi
 
U dijelu liturgijske godine ciklusa ‘B’ u nekoliko nedjelja kroz godinu (od sedamnaeste do dvadeset i prve) Crkva naviješta odlomke iz Evanđelja po Ivanu (Iv 6, 1-69), koji donose izvješće o Isusovu čudesnome nahranjenju mnoštva te njegov Govor o kruhu života. Nahranivši mnoštvo, željno čudotvorca koji bi im uvijek davao kruha, Isus poučava mnoštvo o istinskoj gladi koja je u čovjeku te o Kruhu koji daje sitost života. Time se u slici kruha i blagovanja uvijek iznova otvara široka biblijska i teološka tema o vjeri i zajedništvu s Bogom. Nepoznavanje Boga i otpor pred njegovim spasenjskim pozivom prisličuju se iskustvu gladi, koja duboko pogađa čovjeka u njegovoj egzistenciji. Tako se vjera tiče temeljnoga čovjekova ‘biti’. 
 
     Na stranicama ovoga broja Živoga vrela, koji prati nedjelje u kojima se naviještaju spomenuti evanđeoski odlomci, svjesno smo za prve stranice odabrali razmišljanja o jednoj drugoj temi. Govorimo o žeđi. Žeđ se doživljava snažnije nego glad; ona iscrpljuje čovjeka, oduzima mu životnu snagu, svježinu… Tko žeđa, taj sahne, postaje suh, beživotan. Čovjeku je lakše gladovati, nego žeđati. Glad može biti kontrolirana, svjesno odabrana, čak i njegovana, primjerice kao post, kako bi se živjelo odmaknuće od svijeta i od tjelesnih potreba. Sa žeđi nije tako. Voda je egzistencijalno neophodna. Čak i kad se posti, ne odriče se pijenja. Unatoč tomu voda je nedostupnija od hrane. Često je skrivena u dubinama zemlje ili nedohvatljiva u visinama oblaka. I kad imamo priliku zahvatiti ju, izmiče nam iz ruku. Ne da se posjedovati. Time tema žeđi na još dublji način dotiče našu egzistenciju. Sav je život otkan od žeđi, od čežnje za onim što sami ne možemo dosegnuti i posjedovati. Najdublje čežnje ne tiču se onoga što možemo dohvatiti ili sami steći, nego onoga što nam biva darovano. Žeđ, želja i čežnja bliska su iskustva. Najsnažnija čeznuća doživljavamo kao žeđ.
 
    Čežnja za Bogom, za vječnošću, za životom koji ne prestaje, postaje najdublja čovjekova žeđ. Neugasiva žeđ. Molitva »Žeđa duša moja za Bogom jakim, živim« ispovijeda snagu te čežnje, ali i istinu da je samo u Bogu istinski život. Izvan njega sve umire. Žeđati za njim, znači žeđati za Životom. Bog je čudesno utažio našu žeđ – sâm žeđajući za nama. Kristov spasenjski silazak u žedno čovještvo milosni je plod Božje žeđi za čovjekom. U liturgiji Crkve čudesno se susreću Božja i ljudska žeđ. Tu slavimo čudesno otajstvo Božje žeđi. On žeđa za nama. Žeđa da ga budemo žedni. Deus sitit sitiri. U liturgiji se napajamo tom žeđu.
 
 
Urednik