Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
 
Da život imaju
 
Molitva Crkve da »stado vjernika, makar skromno, prispije onamo kamo ga predvodi hrabri Pastir« (zborna molitva Četvrte vazmene nedjelje), samo je jedna od liturgijskih slika kojima se izriče dubina odnosa koji vlada između Krista i njegovih vjernika. Nije li liturgija, barem ona ‘obnovljena’, mogla pronaći neku prikladniju i suvremenosti razumljiviju usporedbu za taj odnos? Nisu li biblijske slike, na kojima se nadahnjuje spomenuta molitva, ipak bile uvjetovane i oblikovane danostima jedne druge kulture i drugoga vremena? Doista, lako se složiti da je slika pastira i stada bila govorljivija nekoć nego što je to danas, ali je važno uočiti i istinu da je ona i nekoć, u Isusovim riječima, zvučala oporo. Kao, uostalom, i mnoge druge Isusove riječi! Dostatno je sjetiti se njegova govora o spremnosti na odricanje, na trpljenje, na prihvaćanje križa, na umiranje… Hoće li nam možda i to zazvučati kao »nesuvremeno«?
 
     U oporosti i ‘zastarjelosti’ slike pastira i njegova stada, primijenjene na odnos između Krista i njegove Crkve, moguće je pronaći svježinu, tako potrebnu našim odnosima u vjeri, ranjenima sumnjičavošću i nepovjerenjem, strahom i željom za očitošću, željom za samodostatnošću i slobodom. Slika pastira koji dijeli život sa svojim stadom, strepi nad njim, hrani ga, okuplja i drži zajedno, plače nad ranjenom ovcom i raduje se ponovno nađenoj, teško je zamjenjiva nekom slikom uzetom iz današnjosti. Kod suvremenih vođa i predvodnika, menadžera, ne ćemo susresti radosne supatnje pastira, pastirske skrbi za svakoga pojedinca, spremnosti da se ostavi sve i traži izgubljenoga… I Crkva i svijet imaju što naučiti od službe pastira. 
 
     Zanimljivo je da je liturgija Crkve upravo u slavljima vazmenoga vremena dala poseban prostor slikama Krista Pastira i Crkve, njegova stada. Vrhunac njegove pastirske skrbi prepoznaje se u traganju za izgubljenim čovjekom, izgubljenim u smrti; On silazi u smrt, kao pastir uzima čovjeka na svoja ramena i vraća ga u zajedništvo Očeva doma. Zahtjevna je zadaća pastira. Ona se ne tiče dužnosti i posla, nego života. Zato Krist svoje poslanje izriče slikom pastira: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.« (Iv 10, 10.14-15).
 
     Zbog te Isusove brige, brige da bismo mi živjeli, važnije je pitati se koliko smo dostojni njegova stada, nego tragati za nekom suvremenijom slikom njegova odnosa prema nama.
 
 
 
Urednik