Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
 
Kršćani – prilike Kristove prisutnosti
 
Donoseći na oltar darove kruha i vina, Crkva donosi samu sebe i sama se, zajedno s darovima, izručuje preobrazbenoj snazi Duha Svetoga. U euharistijskome slavlju svekolika zajednica slavitelja postaje Kristovo Tijelo, Crkva. Ona nastaje iz euharistijskoga zajedništva koje obnavlja i uprisutnjuje Kristovo vazmeno otajstvo. Snagom toga zajedništva, snagom uronjenosti u otajstvo Krista, Crkva se uvijek iznova obnavlja u onome što jest. U euharistiji nam biva posviješteno da je vlastitost Crkve biti služiteljicom dara, živjeti izručenost snazi Duha koji svemu daje život i sve čini novo. 
 
     Kristovo vazmeno otajstvo, liturgijsko slavlje Crkve i sâm njezin život stoje u neraskidivoj povezanosti. Liturgija čudesno povezuje spasenjsku povijest i vječnost koja je u Kristu. Biti dionikom euharistijskoga slavlja stoga zahtijeva izručenje našega vremena snazi spomena i snazi nade. Spomen i nada, naizgled suprotstavljeni, pletu čudesni vez sadašnjosti, čineći ju prostorom Kristove spasenjske prisutnosti. Život vjere u neprestanoj je igri spomena i nade. Spomen oživljava jednoć dogođeno, a nada daje kušati obećano, iščekivano. Tako se sva vjera tiče sadašnjosti, upravo današnjih pitanja, susreta, osjećanja, strahova, darova, tjeskoba i kušnjâ. Nada se samo onaj koji umije živjeti ono čemu se nada.
 
     Nespremnost na potpuno izručenje sebe i svoje sadašnjosti snazi Duha koji sve čini novo, ostavlja nas ranjene sadašnjošću. Dopuštamo Gospodinu da nas ‘obnavlja’ onoliko koliko mislimo da nam je potrebno i kada nam je korisno; dajemo mu da izliječi našu ranjenost, da preobrazi našu slabost… No, kao da nemamo snage izručiti se posvema njegovoj Novosti. U euharistijskoj molitvi zazivamo Duha životvornog da po njegovoj snazi darovi kruha i vina postanu Kristovo Tijelo i Krv. Potpuna novost u neizmijenjenosti vidljivih prilika. Istu snagu Duha svećenik zaziva i nad zajednicu pričesnika: da postanemo »u Kristu jedno tijelo i jedan duh«. Potpuna novost života u nepromijenjenim životnim ‘prilikama’. Možda bismo radije htjeli promjenu ‘prilikâ’, zbilje oko sebe, nego preobrazbu sebe Kristovom novošću. Važno ‘euharistijsko’ pitanje je: što postajemo u euharistiji? Možemo li biti prilike Kristove prisutnosti u svijetu?
 
Urednik