Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
Sveti svagdani
 
 
 
Umije li kršćanin danas živjeti blagdan i njegovati njegovu povezanost s cjelokupnošću svoga vremena, sa svagdanom, za zbiljom života, ili blagdan postaje izoliranim trenutkom i isječkom vremena kamo se čovjek pokušava skriti od tegobnosti vremena, od susretâ, od ljudi i od svojih briga? Premda kušan mišlju da svekoliko vrijeme živi kao blagdansko stanje, čovjek istodobno osjeća krizu blagdana i neumješnost odnosa s blagdanom, jer blagdan je iskonsko vrijeme, vrijeme darovano u svojoj neobuhvatnosti i uzvišenosti. Tu, u blagdanu, čovjek susreće sebe i sve svoje odnose, sva životna pitanja, sve tjeskobe i sva nadanja. Blagdan nije pribježište, nego vrijeme i ‘prostor’ susreta. Zato u blagdanu susrećemo vrijeme, uspostavljamo nov odnos prema vremenu, spoznajući da je ono prvi dar života, uzvišen i dragocjen baš zbog svoje nenadoknadivosti. Vremenom ne uspijevamo gospodariti; umijemo mjeriti uspjehe protekom vremena, ali vrijeme nije u našoj moći. Ono traje, s nama i mimo nas. Ne možemo ga zahvatiti. Ne možemo ga ni ubrzati, ni zaustaviti. 
 
       Priznanje nemoći pred vremenom otvara nas blagdanu kao istinskome dodiru vremena. Blagdan je prozor u vječnost, ali i prozor u vrijeme. Kršćansko blagdansko slavlje otajstava vjere propušta dar otkupljenja u naše vrijeme, u svagdanjost, u ritam vremena koje određuje naš život. Istinitost života vjere ogleda se u spremnosti da se blagdansko stanje prelije na vrijeme, na svagdan. Kršćani razlikuju blagdane i svagdane, ali slave i blagdane i svagdane jer Krist je sišao u vrijeme i u vremenu uspostavio svoje kraljevstvo koje raste zajedno s vremenom. 
 
       Kršćanski kalendar počiva na nedjelji, Danu Gospodnjem, danu u kojemu susrećemo Gospodina »pod prilikom vremena«, Gospodina koji je sišao u vrijeme i postao dionikom naše smrtnosti. Tjedni ritam slavljenja Kristova otajstva, zahvaćajući svagdane i povezujući ih s nedjeljom, Danom Gospodnjim, postaje lijek protiv kušnje da u nametnutome ritmu rada svagdani budu gledani kao dani robovanja, a blagdani (nedjelje) kao dani življeni u potpunoj oslobođenosti i ispražnjenosti. Svi dani imaju ishodiše u nedjelji; u liturgiji ih brojimo od nedjelje (feria secunda, tertia, quarta…) i svi vode k Danu Gospodnjem. Zato liturgijska slavlja svagdana ne posvećuju tek isječke vremena, nego oslonjenošću na blagdansko i eklezijalno iskustvo nedjelje daju živjeti neprekinuto jedinstvo vremena u njegovoj darovanosti, svetosti i otkupljenosti. 
 

 
 
Urednik