Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Liturgijska 'zahvaljivanja'
 
 
Euharistijska slavlja počesto obiluju riječima zahvale upućenima pred­slaviteljima, suslaviteljima, poslužiteljima, pjevačima, prisutnim vjernicima, onima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi slavlja… Kada riječi zahvale – izgovorene u prekomjernosti koja dokida smisao riječi – ne izostave nikoga, lako se dogodi da iskrena hvala i ne dotakne nikoga. Tu je zahvala nerijetko svedena na spomen pojedinaca i skupina, tek da bi se istaknula širina i raznolikost zajednice i njezinih aktivnosti. U tim zahvalama, ‘pozdravima i željama’ – katkada izrečenima na početku i ponovljenima na kraju slavlja – nerijetko bude zasjenjena istina da je slavlje euharistije najuzvišeniji čin hvale koju čovjek može uputiti Bogu, jer smo po slavlju uneseni u Kristovu proslavu nebeskoga Oca te tako postali dionici Božje slave, koja je sām božanski život. Unatoč potrebi da kao zajednica gajimo iskrenu zahvalnost onima koji svojom nesebičnošću i služenjem pridonose ljepoti naših slavlja, nameće se pitanje priliči li u slavlju Kristove proslave Boga, u euharistiji koja je sacrificium laudis, žrtva hvale prinesena nebeskomu Ocu, zahvaljivati ljudima. U toj žrtvi hvale sudjelujemo i liturgijske službe vršimo sa sviješću o svojoj malenosti i nedostojnosti, u poniznosti zahvalni Bogu što smijemo biti dionici hvale upućene njemu. 
 
     Liturgijsko iskazivanje hvale Bogu (celebratio) i vjernička zahvalnost (gratitudo) čuvaju nas u ozračju Božje milosti (gratia). Hvala i zahvalnost uspostavljaju odnose bliskosti i povjerenja, vjere. Čin hvale iskazane Bogu nikada ‘ne izravnava’ Božji dar i naše uzdarje, niti može biti cijena Božjemu daru. Uvijek smo svjesni uzvišenosti i nemjerljivosti Božjega dara, i malenosti naše vjere. Zato je naše slavlje u cijelosti zaodjeveno u hvalu iskazanu Bogu. Zahvala stoji već na početku slavlja, prije negoli smo Boga išta zamolili, jer njegova je milost da možemo pred njim biti, njegov je dar da smo ga spoznali i da mu možemo klicati, zahvaljivati. Uistinu, usuđujemo se moliti ga jer smo duboko spoznali da je on jedini dostojan naše hvale. Zahvaljujemo mu prije nego što ga molimo. Hvala iskazana njemu nadahnjuje i oblikuje našu molitvu, uči nas što moliti i kazuje što nam je uistinu potrebno. Možda još uvijek na slavlja dolazimo ispunjeni samo prošnjama koje nisu izrasle iz ponizne i radosne zahvalnosti Bogu. Liturgija je slavlje Božje proslave čovjeka. Zato je u liturgiji »dostojno i pravedno«, i ujedno spasonosno, iskazivati hvalu Bogu Jedinomu i jedino Bogu.
 
 
Urednik