Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Ruke, usne i srce
 
Rasprave o načinu pričesti – na ruku ili na usta – oživljene posljednjih mjeseci, nerijetko su plod svođenja euharistije samo na jedan njezin vidik, onaj koji osvjetljava njezinu uzvišenost, svetost i neobuhvatljivost, vlastitu božanskoj stvarnosti. Pri tom se kao prikladan vjernički odgovor ističe čovjekova nedostojnost pred tako uzvišenim darom, pa se pričest svodi na oblik koji će biti »što je moguće manje tjelesan« i »što je moguće manje posredan«: pričešćivanje na jezik otklanja mogućnost svakoga našega »nedostojnoga dodira« i svakoga dodira hostije s nečim što ne bi bilo (čisto) ljudsko srce. Pričest se razumijevala to duhovnijom i to svetijom, što je bila manje vezana uz tijelo i tjelesnost. Usta, iz kojih izlazi ljudski ‘dah’, kao suprotnost ’tijelu‘, bila su poimana kao dio tijela u kojemu se gubi tjelesnost i otvara prostor duhu. Takav se pristup, na prvi mah, može činiti sasvim privlačnim i sasvim pristalim Kristovu daru u otajstvu euharistije. No, i srce i ruke mogu se promatrati u sasvim drukčijim značenjima. Ruke su one koje »primaju život«; već kod prvoga dolaska na svijet primljeni smo na ruke, koje su znak blizine, zagrljaja, topline, hranjenja, blagoslova, dobročinstva… A srce, zar je ono jamstvo čovjekove dostojnosti? Ne rađaju li se u srcu sva zla i sve geste ruku? I sam Gospodin opominje da »iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke« (Mt 15, 19). Juda nije podigao ruku na Isusa; štoviše, sve do zadnjega trena naziva ga »učiteljem« (Mt 26, 25.49), unatoč tomu što mu je »đavao već bio ubacio u srce da izda« Gospodina (Iv 13, 2). Čovjek je pred Bogom jednako nedostojan i po rukama i po usnama i po srcu; i jednako je učinjen dostojnim, opran od svoje nedostojnosti, da Gospodina može primiti čitavim svojim bićem – tijelom i dušom.
 
       Crkva, u redovitosti, s puno razbora pripušta da vjernik primi pričest ili na ruku ili na usta, otklanjajući ideološku isključivost bilo kojega od tih oblika. Ruke, usne i srce – tri dijela našega tijela – uključeni u čin euharistijskoga blagovanja očituju otvorenost cijeloga čovjekova bića božanskoj stvarnosti koja se milosno daruje i koja pričesnika preobražava u sveukupnoj njegovoj egzistencijalnosti: u mislima, u riječima i u dijelima. Nije li ‘strah’ od primanja Kristova tijela na svoje tijelo, na svoje ruke, znak skrivene nespremnosti i otpora da ga uistinu primi čitavim bićem? Euharistija je milosni susret u kojemu se razmatra Kristovo otajstvo, osluškuje njegov Duh, razumijeva njegova riječ, ali je vlastitost euharistije upravo u tjelesnosti – Božjoj i našoj. Bog se utjelovio, uzeo naše tijelo, da bi snagom božanskoga života zahvatio i našu tjelesnost. Euharistija je predokus vječnosti, predokus uskrsnuća tijela. Apostolov poziv »Proslavite Boga u tijelu svojem« (1Kor 6, 20) odjekuje u svakoj euharistiji. U pričesti se Krist daruje našemu tijelu da bismo ga proslavili – i u svome tijelu. 
 
 
Urednik