Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
Samoća i intima Crkve
 
Premda je čovjek po svome temeljnom određenju društveno biće, trajno upućen na druge ljude, ipak nije dobro zapostaviti istinu o čovjekovoj potrebi za samoćom, za povlačenjem na samotno mjesto, u osamu. Pokazuje se da samo onaj tko umije živjeti trenutke samoće, ponirati u dubine svoga bitka, u prostore nutarnjosti, umije na potpun način doživljavati odnose koji izgrađuju. Usamljenost se očituje kao čežnja za drugim osobama, za odnosom i zajedništvom koje ispunja, ali se osamljenost prevladava i poniranjem u samoću. Osamljenost se katkada živi i u vrevi ljudi, u zahvaćenosti zarobljavajućim odnosima. Osamljenost je napuštenost, osjećaj nepripadnosti, ili pak izgubljenost u odnosima, dok je samoća čin izbora, odluka da se pronađe sebe kako bi se na nov način živjeli odnosi. Bez iskustva samoće čovjek je u iskušenju sebe oblikovati uvijek po mjeri drugih, po nametnutim ili možda izabranim uzorima, ne otkrivajući nikada svoju jedincatost i darovanost. Samoća nije praznina ili bijeg. Ona je povratak. Tu, u samoći, otkrivam put pravih odnosa prema svijetu i prema drugim ljudima, prema Bogu i prema svojim zadaćama. U samoći se odmičem ne samo od ljudi; odmičem se također od uhodanosti života, od svojih svakidašnjosti, površnosti i nepromišljenosti. S tog odmaka u samoći, pogledom oslobođenim od svake uvjetovanosti, gledam sebe i svoje odnose. Zato je samoća dalekovidna. U njoj mišlju dotičem sav svoj život i sve odnose.
 
Kršćanska je liturgija čin zajednice. U njezinu zajedništvu susrećem druge, ali pronalazim i plodonosnu »samoću« i intimu Crkve, ljude s kojima dijelim isti dar i isto poslanje. U liturgiji nisam utopljen u mnoštvo, nego sam dio onoga »mi« koje postaje jedno po snazi Kristove blizine i po daru preobraženosti njegovim spasenjem. To je nova dimenzija plodonosne »samoće«. U intimi zajednice, Crkve, na nov način pronalazim sebe kao biće odnosa. Liturgijsko zajedništvo osposobljuje me i za plodnu samoću koja daje vrjednovati svaki dar i spoznati svaku ranjenost. Liturgijsko je slavlje čudesno satkano od trenutaka zajedništva, samoće i upućenosti k drugima. Tu se na čudesan način isprepliću: povlačenje u osamu, okupljenost, sabranost i poslanje. Zato liturgija preobražava i način življenja samoće i način doživljavanja odnosâ. Ona ozdravlja od osjećaja osamljenosti i napuštenosti, ali liječi i od površnoga zajedništva. I kad sam u praznoj crkvi pronašao osamu i kad ondje živim divne trenutke samoće, pronalazim Crkvu kojom pripadam i s kojom sam životno povezan.
 
Urednik