Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Nahranjeni vjernošću
 
Bože, nahranio si nas, okrijepio si nas, dao si nam blagovati… Te i slične izraze čujemo u popričesnim molitvama kojima se zaključuje slavlje mise i koje iskustvo slavlja usmjeruju na život vjere, na vjernički hod prema vječnosti. Euharistija je »hrana vječnosti«, jelo kojim se ovaj život krijepi i obogaćuje onim vječnim. Sv. Ignacije Antiohijski stoga euharistiju naziva »lijekom besmrtnosti«, a sv. Ćiril Aleksandrijski pojašnjava: »Mi ćemo uskrsnuti jer je Krist u nama po svome tijelu. Štoviše, nemoguće je da ne bi oživio one u kojima se sâm nalazi.« Taj »zalog buduće slave« rasvjetljuje i preobražava vječnošću sav život pričesnika. Stoga je euharistija ‘popudbina’ (viaticum) ne samo na posljednjemu putovanju, onom ‘preko praga smrti, nego i na svemu hodočasničkome putu Crkve, pa ju tijelovska posljednica Hvali, Sion, Spasitelja naziva cibus viatorum, hranom putnika. Još je jasniji izričaj koji će euharistiju predstaviti kao panis vivus et vitalis, živi i životvorni kruh, ili, kako je lijepo prevedno: »živi kruh što život daje«. Himan Klanjam ti se smjerno to će izreći još jasnijom slikom: panis vivus vitam praestans homini (‘živi kruše što život daješ čovjeku’). Nahranjen euharistijom, kršćanin je ‘vitalan’ jer je okrijepljen Životom iz kojega izvire svaki život. Svako nas slavlje euharistije oživljene Kristom vraća življenju, osnažene za novost života. Valja se, stoga, uvijek nakon slavlja euharistije pitati: čime smo nahranjeni? To pitanje zadire u samu bit našega sudjelovanja kao i u načine oblikovanja euharistijskih slavlja.
 
     Na vjerničkome putu kršćanin u poklonstvu zastaje pred presvetim otajstvom Euharistije. Nahranjen, ostaje zagleda u Otajstvo koje nadvisuje svaku glad i svaku želju. U euharistijskome klanjanju klanja se najprije srce, ispunjeno radosnom poniznošću pred veličinom i uzvišenošću Kristova dara. »Srce ti se moje posvema podlaže (totum subicit) jer, tebe motreći, posve je nedostatno (totum deficit)«, spoznaje da ništa nije vrijedno pred Onim koji je hrana života, hrana putnika. Zato u euharistijskome klanjanju blagujemo srcem, motreći, podlažući se, kako bismo, slijedeći put Njegove poniznosti, kročili do njegove Slave, kada ćemo ga ‘gledati’ onakvog kakav jest. Euharistijsko poklonstvo i gledanje Krista u obličju kruha, hrani nas milosnom čežnjom za gledanjem njega ‘licem u Lice’.
 
 
 
Urednik