Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Preobraženi život
 
 
 
Razmišljanja u ovome broju Živoga vrela, iznimno, nisu povezana zajedničkom temom. Premda lako povezive, teme liturgijske kulture (inkulturacije) i smrti, ovdje su jedna pored druge jer se obje živo dotiču vremena u kojemu živimo: raspravâ o odnosu liturgije i kulturâ te promišljanjâ o otajstvu smrti u kršćanskome spomenu na pokojne. 
 
     Misli o odnosu vjere i kulture propituju dubinu ucijepljenosti vjere u živote ljudi jer vjera preobražava znanje, umjetnost, moral, zakone, običaje – sve što tvori kulturu nekoga naroda ili zajednice. Liturgija, kao izvorište preobraženoga života, smjerajući uvijek k iskustvu i slavljenju Kristove zbilje spasenja, postaje mjesto (pre)tvorbe kulture; nije joj cilj ‘stvaranje’ kulture, ali se njezina životnost ògleda upravo u kulturi, u ukupnosti života. Opravdana nastojanja oko liturgijske inkulturacije ne smiju svesti liturgiju na jednu od kulturalnih aktivnosti, kao što bi bilo pogrješno u liturgiju pripustiti neopreobražene elemente iz kulture. U liturgiji je sve preobraženo, čak i ono što je ‘prirodno’; tako i svjetlo, propušteno kroz vitraje, kolorirane prozore, omogućuje preobražen pogled. U liturgiji, daru milosne preobrazbe, sve je preobraženo. I kultura. I sav život. 
 
     Kršćanska je duhovnost preobrazila kulturu spomena na pokojne i izgradila divan molitveni vez s Crkvom već proslavljenih, svetih, kao i s pokojnom braćom i sestrama koji iščekuju »vijenac slave« u Bogu. Iz te kulture molitvenoga zajedništva i misli o Božjemu sudu na svršetku svijeta, izrastao je divan himan (posljednica) Dies irae (U dan onaj), u kojemu je zbijena sva istina o životu i istina o Kristovu slavnome Dolasku, kada nastupi »Dan koji nema zalaza«. Taj himan, pripisan franjevcu Tomi Čelanskomu, suvremeniku i životopiscu sv. Franje Asiškoga, danas je neopravdano potisnut u zaborav. Svojom jezgrovitošću i dubinom on može pružiti novo svjetlo za tmine života koje nas obuzimaju. Liturgija ga čuva kao alternativni himan u Liturgiji časova (raspoređen na Službu čitanja, Jutarnju i Večernju) u zadnjemu tjednu liturgijske godine. Smrt se živo tiče života. Ništa tako živo kao smrt. Oro supplex et acclinis, cor contritum quasi cinis: gere curam mei finis. Molim u svoj sniženosti, srca puna skrušenosti: daj mi umrijet u milosti.
 
 
 
Urednik