Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

 
 
 
Ponizno
 
 
Po tajni grijeha između Božjega stvorenja i Stvoritelja nastao je nepremostiv ponor koji čovjek sam nije bio kadar premostiti. Ostao je odijeljen od Boga, od zajedništva s njime. Mogao mu se tek moliti, nadati mu se, iščekivati ga – u strahu. U otajstvu Isusa Krista Bog je utjelovljenjem sišao k čovjeku, a Kristovom smrću i uskrsnućem čovjeka uzdigao u božanski život, čime je dokinuo snagu njegova grijeha i uspostavio trajan most koji povezuje ljudsko i božansko. Strah je ustupio mjesto poniznoj zahvalnosti. Bog je svoje božanstvo očitovao u ljudskosti, u onome što nas je dijelilo od njega. Po Božjemu milosnome daru već sada smo dionici božanskoga života, preobraženi vječnošću. Ta čudesna Božja poniznost, po kojoj čovjek biva uveden u zagrljaj Očeve vječnosti, trajno se i uvijek iznova daruje po liturgiji Crkve koja je spomenčin Kristova otkupiteljskoga djela. Vjernik je pred liturgijom i u liturgiji ponizan kao što je ponizan pred Kristom, pred otajstvom utjelovljenja, pred otajstvom njegove muke i otajstvom uskrsnuća. Poniznost je čin vjere, čin izručenja Bogu, način slavljenja Boga.
 
     Pred kime smo danas ponizni? Prema drugima smo u iskušenju biti oholi, prema sebi neiskreni, a pred Bogom prijetvorni. Kada izostane poniznost, sve se pretvara u laž i neiskrenost. Samo nas poniznost čuva u istinitosti života i životnih odnosa. U poniznosti se uči i otkriva novo. U poniznosti se prihvaća drugoga. U poniznosti se priznaje grijeh i moli oproštenje. U poniznosti se zahvaljuje. U poniznosti se služi drugima. Bez poniznosti čovjek ostaje sam, osuđen na samoga sebe. Tako je oholost tek umišljaj da smo nad drugima, da smo veći ili vrjedniji od drugih.
 
     Liturgija, uzbiljujući otajstvo Božje posvemašnje poniznosti, od nas traži poniznost kako bismo mogli stupiti pred Poniznoga. On se pred nama ponizio, sišao je k nama u našu ranjenost grijehom, u našu smrtnost, da bi nas uzdignuo u svoju slavu. Dostojno slavljenje Boga uvijek je zaodjeveno u poniznost, jer samo je poniznost dostojna Uzvišenoga koji se ponizio. Oholost ne slavi nikoga i ne zahvaljuje nikomu. Samo u poniznosti možemo slaviti. Zato u liturgiji ponizno stupamo u Božju prisutnost, ponizno se izručujemo njemu, ponizno se kajemo za grijehe, ponizno slušamo njegovu riječ, ponizno prihvaćamo dar njegove žrtve, ponizno prihvaćamo poslanje koje nam povjerava, ponizno molimo, ponizno iskazujemo hvalu. U liturgiji smo ponizni i kada vapimo i kada zahvaljujemo, i kada šutimo i kada pjevamo, i kada klečimo i kada stojimo. Poniznost je jedini liturgijski stav.
 
 
 
Urednik