Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Adventska svijetla tama

Silovita žudnja i nestrpljivost ljubavi
 
 
Ivica Raguž
 
Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. (Ps 77,4). Vjera u Isusa Krista spomen je, ali ne bilo kakav spomen, nego veliki spomen kod kojega uzdišemo. Vjera u Isusa Krista uzdišući je spomen ili uopće nije vjera. Štoviše, vjera u Isusa Krista trebala bi biti takav spomen da nam daha nestane, da padnemo u nesvijest, da nam duša pogine, kako molimo u jednom drugom psalmu. A kako da ne uzdišemo, kako da nam daha ne nestane i kako da ne padnemo u nesvijest, kad se spomenemo što je sve Gospodin učinio za nas! U svojoj ludoj ljubavi, koja nadilazi svaki razum, on, Bog, postao je čovjekom, djetetom, uzeo je ovo naše grješno i propadljivo tijelo, patio je, umro na križu sramotnom smrću i uskrsnuo za nas, za mene i za tebe. Nažalost, spomen na Isusa Krista više u nama ne budi ni uzdisanje, a kamoli nestajanje daha, padanje u nesvijest, poginuće duše. I dalje ostajemo sasvim mirni u svojem moćnom ja! Da, ostajemo i dalje mirno moćni u svojem ja, moćno nepomaknuti, moćni vladari svojega ja, moćni gospodari svojega razuma i svoje volje. Usudio bih se reći da danas i među nama, kršćanima, spomen na Isusa Krista postaje sve više mrtav spomen, spomen na Mrtvaca iz davne prošlosti. A glavni razlog takvoga mrtvog spomena, spomena koji u nama više ne budi uzdisanje i nestajanje daha, jest nestanak žudnje.
 
Spomen i žudnja
Vjera u Isusa Krista nije samo spomen, nego i žudnja: »Dušom svojom žudim tebe noću i duhom svojim u sebi tebe tražim« (Iz 26,9). Vjera u Isusa Krista žudnja je za njim ili uopće nije vjera. Mrtav je svaki spomen na Krista bez žudnje za Kristom. E da, nestalo je žudnje, a time nestade i Isusa Krista! Nema spomena bez žudnje, jedino žudnja drži spomen živim. Dovoljno je da svatko barem nakratko zaviri u knjigu vlastitoga iskustva: ljubljena moja osoba ostaje ljubljenom dokle god u svojem sjećanju žudim za njom. Kad prestanem žudjeti za njom, prestaje i spomen na nju, preostaje još prazan, mrtvi ritual, mrtva proslava godišnjice, mrtvi suveniri, mrtav buket cvijeća na grobnoj ploči. Jedino žudnja uzdisanja za Isusom Kristom, žudnja nestajanja daha za Gospodinom, Gospodina čini živim u nama. Žudnja utjelovljuje Gospodina u našem životu. Nažalost, ­Crkva se danas sve više pretvara u zajednicu bez žudnje, a to znači u zajednicu mrtva spomena, u zajednicu mrtvih rituala, mrtvih proslava ‘godišnjica’, mrtvih suvenira, raznih ‘buketa’ u crkvama koje sve više nalikuju grobnicama. Da se to sve ne dogodi, da nam crkve ne postanu obijeljene grobnice, potrebno je žudjeti za Gospodinom. I to nas dovodi do došašća. Crkva pred nas stavlja starozavjetne praoce, proroke, kao osobe lude u žudnji za Gospodinovim utjelovljenjem. Njihova je strastvena žudnja bila da Gospodin konačno razdere nebesa te siđe u nas: »O, da razdereš nebesa i siđeš« (Iz 63,19). Ali i žudnja da čovjek konačno rastvori samoga sebe te uziđe k Bogu: »Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje« (Iz 45,8).
       Eto koja nam je zadaća sada u adventu: ako to još nismo učinili, da barem sada otkrijemo ludu žudnju za Gospodinom. U suprotnom ćemo imati mrtvoga Isusa, mrtvu Crkvu, u kojoj ćemo i sami biti mrtvaci bez žudnje za Gospodinom. Rekao bih da je konačno vrijeme da uvijek, a ne samo u adventu, otkrijemo i živimo s usklicima žudnje: ‘ah’, ‘o’, ‘jao’. Možda ste se i pitali čemu ti usklici u Svetom pismu, možda ste i pomislili da bi bilo bolje da ih nema, da ih uklonimo. Znam, stidimo se tih usklika žudnje, jer ih ovaj svijet ne voli. Svijet ne voli da kličemo Isusu Kristu, a kamoli da mu kličemo sa žudnjom ‘ah’, ‘o’, ‘jao’. Svijet nam nameće da žudimo i uzdišemo jedino za svijetom. Pogledajmo samo sebe, kršćane. Jedino za čim danas žudimo jest ova zemlja: žudimo za očuvanjem prirode, žudimo za ljudskim pravima i pravima žena, žudimo za socijalnom pravdom, žudimo za oslobođenjem, bratstvom, žudimo za dugim životom. I svijet se neobično raduje što mi, kršćani, žudimo zajedno s njim. On nam tada plješće jer mu je bitno samo to da žudimo njegovim žudnjama, ali nipošto ne za Isusom Kristom. Ah, ugušiše nam žudnju za Gospodinom žudnje ovoga svijeta, žudnje koje nas vode u propast (1 Sol 5,3; Jak 1,15)! I kako je danas malo kršćana koji iskreno, strastveno, ludo, sa strahom i uzdisajem, žude za Gospodinom.