Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Aperuit illis sensum

Uskrsli daje razumjeti navještenu Riječ
 
 
 
 
 
Ivan Šaško
 
Premda se u Apostolskome pismu pape Franje (u obliku motuproprija) Aperuitillis (od 30. rujna 2019.) samo u početnome broju spominje pojam ‘vazam/pasha’, jasno je da je taj dokument nošen vazmenim otajstvom, oslonjen na završetak Evanđelja po Luki i na rečenicu: »Tada im otvori pamet da razumiju pisma.« (grč. diénoiksenautôn ton noun; lat.aperuitillissensum; Lk 24, 45).
       Zadnje riječi koje – prema tome Evanđelju – Isus izgovara na zemlji tiču se razumijevanja Svetoga pisma i Isusovih djela. Zadnja Isusova sintagma je: »Sila odozgor«. U tome je poglavlju moguće naći interpretativni hod ne samo do razumijevanja već i do prenošenja načina življenja: a) slušati i razumjeti Riječ – Isus učenicima otvara pamet u susretu nakon Uskrsnuća; b) prepoznati Krista – ta je otvorenost potrebna za odnos prema njegovoj muci i uskrsnuću; c) prihvatiti poslanje – iz te otvorenosti dolazi naviještanje i svjedočenje; d) u zajedništvu – zajedništvo kao uporišno ozračje za primanje Duha Svetoga, Sile odozgor.
Isus je navjestitelj i ostvaritelj Božjega plana, upućujući onkraj prolaznosti prema Novomu stvaranju koje će uslijediti. Bog u Kristu, njegovim uskrsnućem od mrtvih, objavljuje prve plodove te novosti. Prianjanje uz tu istinu traži vjeru, a ona nije danost koja se podrazumijeva, što je lako vidjeti na primjeru učenikā na putu u Emaus, gdje se odražava važnost vazmenoga otajstva i svjetla uskrsnuća.
 
 
Slušanje – oživjeti sjećanja
Kako za svetoga Luku, koji donosi evanđeoski zapis (usp. Lk 24), tako i za kršćane do današnjega dana, navještaj i tumačenje Riječi tvore prvi dio euharistijskoga slavlja, da bi se posadašnjio susret s Uskrslim. Taj je dio liturgije prisutan i u drugim slavljima i bitan je u ostvarivanju spomenčina, po samome dodiru s Riječju i po tumačenju ‘nerazumljivosti’. Slušanje Riječi koja je ostavljena u zapisu Svetoga pisma nadilazi zaprjeke na koje nailaze oči. Zaslijepljenost traži povratak Pismu da bi se vjerovalo, a kada sv. Luka govori o Pismima, ne misli o zabilježenim povijesnim činjenicama, nego na slušanje Kristova tumačenja u svjetlu ostvarenosti otajstva. To je hod unutar proroštva koje preduhitruje naš put, put kršćana pred zbiljskim životnim pitanjima. Promotrimo naglaske, slijedeći i preuzimajući misli F. Bianchina, koje su podloga za zaključke na kraju priloga.
       Dvojica koja se udaljavaju od Jeruzalema ‘strancu’, koji im se pridružuje u hodu, iznose nepotpunu kristologiju vezanu uz Nazarećanina: osvrću se na njegov istup u nazaretskoj sinagogi, odnosno na djelovanje u Galileji. Zatim se spominju događaji u Jeruzalemu: osuda i ubojstvo, prazan grob i pohod žena, ukazanje anđela i navještaj da je živ, ali se dodaje da ga nitko nije vidio. U svemu nedostaje razumijevanje tih događaja. Dakle, postoji sjećanje na prošle događaje, ali nedostaje životni susret i po njemu odgovor na pitanje: zašto?
       I nakon što se čuju kraći ili duži opisi tih događaja, nedostaje razumijevanje tih događaja u svjetlu Objave (zapisane u Svetome pismu). Budući da su učenici smatrali i dalje da je Isus prorok, snažan na djelu i na riječima, u razočaranju zbog tragične smrti vide okončanje svojih nadanja u oslobođenje. Zadržavajući svoje pozitivno mišljenje o njemu, spominju i treći dan, kao prostor i vrijeme koje pripada Bogu. No, ne znaju kamo to smjestiti u svoje živote. Svjedočanstvo žena o odsustvu njegova mrtvog tijela, a time i o uskrsnuću, smatraju nepouzdanim jer nitko od njih nije vidio Isusa. 
       Zatim Isus preuzima riječ i sve se mijenja, smanjuje stvorene udaljenosti, povezuje i ublažava razumske oprječnosti, koje su rođene zbog onoga nerazumijevanja koje onemogućuje ulaženje u Božji plan. On uvijek nadilazi čovjekove pristupe. Sada Isus tumači događaje i to u svjetlu Pisama. Polazište mu je daleko: od Mojsija i proroka, sve do trećega dana od raspeća. Ženama su anđeli rekli: »Sjetite se kako vam je govorio.« (Lk 24, 6). Isus im pomaže da od sjećanja prijeđu u živi spomen puta zajedništva s Kristom. Isusova metoda temelji se na podsjećanju na Božja obećanja, tako da taj odlomak postaje sažetak cjelokupne povijesti spasenja, u kojemu se Stari zavjet čita u svjetlu ispunjenja u Isusu Kristu. Ne navodi posebna mjesta, nego tumači tako da njegovo tumačenje ostaje otvoreno za nas, odnosno za naš susret s njegovim Vazmom. U tome iščitavanju sav spasenjski spomen u prvi plan izdiže i posadašnjuje plan koji pripada Bogu, a razumijevanje je dar Duha. Tako pripovijedano Pismo postaje proroštvom, a Krist središtem povijesti. Plan koji je sadržan u Pismima otkriva hod i cilj povijesti.
       No, u svemu je privlačno to što su Pisma istodobno i u središtu i odmaknuta. U središtu su zbog čuvanja sadržaja, zbog mogućnosti vraćanja na sadržaj s pomoću Pisma, ali kao zapis nisu dovoljna jer je potreban susret, slušanje, hod, razgovor, tumačenje.