Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Iznad tijela u tijelu

O bolesti i zdravlju
 
 
 
IVICA RAGUŽ
 
Htio bih s vama podijeliti nekoliko misli o jednoj stranoj bolesti, ali i o jednom stranom zdravlju, o Crkvi kao zajednici neobično bolesnih i neobično zdravih. Naime, stranci smo u svijetu pa je za ovaj svijet strana i naša bolest i naše zdravlje. 
 
Bolest grijeha
Naša bolest jest bolest grijeha. Svi smo bolesnici jer smo grješnici. Zato je Crkva zajednica bolesnih, onih koji ispovijedaju neprestano svoju bolest, onih koji neprestano priznaju da su bolesni zbog grijeha: »Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama.« (1 Iv 1, 8). »Nema pravedna ni jednoga, nema razumna (!), nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro – nijednoga nema… Ne, nema razlike. Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja.« (Rim 3, 10-12.22-23). Bolesni smo nasmrt zbog grijeha i od te se smrtne bolesti ne možemo sami izliječiti. Ili pak, drukčije rečeno, ono što mi jesmo, a mi smo bolesni, ne donosi nam ozdravljenje. Gledajući sebe – jer jedino tako čovjeku je dopušteno gledati sebe! - možemo samo vrisnuti nad sobom: »Jadan li sam ja čovjek? Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?« (Rim 7, 24). Već sada uviđate kako je ta bolest grijeha strana čovjeku ovoga svijeta. On se svim silama protivi tomu i ne želi priznati da je duhovni bolesnik, da je njegovo čovještvo bolesno. Time on ne želi prihvatiti ni Liječnika koji ga jedini može izliječiti, a to je Isus Krist. Tako čovjek nevjernik boluje od najgore moguće bolesti, a to je bolest nijekanja duhovne bolesti, umišlja si da je duhovno zdrav, da čovjek može spasiti čovjeka. Stoga su za ozdravljenje od duhovne bolesti potrebni sljedeći ljekoviti koraci: prvo, zaprepaštenje nad sobom: »jadan li sam ja čovjek!« ili pak: »moji bokovi puni su ognjice, na tijelu ništa zdravo nema« (Ps 38, 8), »nesretan sam veoma« (Ps 116, 10); drugo, priznanje vlastite duhovne bolesti grijeha; treće, prihvaćanje činjenice da bolestan čovjek ne može spasiti bolesna čovjeka. Naime, »svaki je čovjek lažac« (Ps 116, 11), od čovjeka ne dolazi spasenje; i četvrto, vapaj za Onim koji je više negoli čovjek, a to je Bog i čovjek: Isus Krist. Da, Kristu dolaze samo takvi bolesnici! Kristom su izliječeni samo oni koji se priznaju duhovno bolesnima: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grješnike na obraćenje.« (Lk 5, 31-32).
 
Priznanje duhovne bolesti
Iz toga slijedi da je Isus Krist došao k nama kao Liječnik da nam ponajprije podari zdravlje duha, da nas oslobodi od grijeha, jer je on »umro za grijehe naše« (1 Kor 15, 3) da »nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha.« (Kol 1, 13-14). Budući da čovjek nevjernik ne želi priznati svoju duhovnu bolest, razumljivo je da ne želi zato ni Isusa Krista priznati za Liječnika. Vidljivo je to i kod mnogih kršćana. Za njih je Krist zanimljiva osoba, moralno mjerodavna, misaono poticajna. Ali, Bože sačuvaj da bi se oni priznali duhovno bolesnima, a kamoli vrisnuli nad sobom te zavapili i došli Gospodinu kao jedinomu Liječniku koji liječi čovjeka od njegova bolesnog čovještva! A tko dolazi Gospodinu, tko se okuplja oko njega, tko vapi za njim u Novom zavjetu? Eh da, ne dolaze k njemu »pravednici«, pametnjakovići ovoga svijeta, ljudi zdrava razuma, oni koji su umišljeni da su duhovno zdravi, nego dolaze, ma na njega se doslovce bacaju bolesnici, nemoćni, odnosno grješnici: »I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.« (Mk 6, 5-6). Tako je to i danas: do Gospodina, kao Liječnika, dolaze samo oni koji se ispovijedaju duhovno bolesnima. I duhovno su zdravi, tj. duhovno je zdravo i izliječeno od Gospodina samo čovještvo u onih koji se priznaju duhovno bolesnima. Dakle, zdravlje se krije u bolesti, tj. priznanje duhovne bolesti put je do zdravlja: želiš li biti duhovno zdrav, zdrav u svojem čovještvu, priznaj se duhovnom bolesnim čovjekom, i evo Gospodina, Liječnika, koji će te izliječiti.