Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgija slušanja

O umijeću naviještanja i mudrosti slušanja Božje riječi
 
 
 
 
 
Ante Crnčević
 
 
Nedjelja Božje riječi, ustanovljena odlukom pape Franje s ciljem da bi se dublje spoznalo neiscrpno bogatstvo i ‘mjesto’ Božje riječ u liturgiji Crkve i u životima vjernika, podsjeća nas da ne zaboravimo kako u svakome euharistijskome slavlju Crkva susreće i prima svoga Gospodina – u Riječi koju sluša i u Tijelu koje blaguje. Suvremeni govor o Liturgiji riječi i Euharistijskoj liturgiji, ističući ustroj slavlja mise na dva »središnja« dijela, počesto zapostavlja nutarnju otajstvenu, ‘sakramentalnu’ povezanost Božje riječi i sakramenta euharistije te se prvi dio slavlja, Liturgija (služba) riječi, površno poima, a time i oblikuje, kao priprava ili uvod u Euharistijsku službu. Time se nismo odveć odmaknuli od nekadašnjih pristupa u kojima je prvi dio mise bio promatran kao »liturgija katekumena« ili »preludij mise«, a drugi dio kao »liturgija vjernika« ili »misna žrtva«. Da takav pristup još uvijek latentno živi, razaznaje se iz činjenice da je liturgija riječi usmjerena poglavito na naviještanje i tumačenje Božje riječi. U prvome planu istaknuto je ono što mi kao vjernici, u svoj dobronamjernosti, činimo s njom, dok je uvelike zapostavljena istina da je u slavlju Crkve sâma Božja riječ činidbena, djelotvorna, preobražavajuća, rasvjetljujuća, ona koja hrani… Božja je riječ u slavlju ponegdje postala uvelike ovisna o »tumaču« (predvoditelju slavlja) i o njegovu tumačenju riječi. Božju riječ poima se tek kao podlogu na kojoj se gradi homiletska misao, poruka ili pouka. Iz čitave liturgije Božje riječi najviše se pamte riječi homilije, pa bi ponekad prvome dijelu slavlja više pristajao naziv ‘Služba svećenikove riječi’. Ove misli ne ispisujem da bih uputio kritiku bilo komu, nego s ciljem da svi – i liturgijski služitelji i svi drugi članovi liturgijske zajednice – više nastojimo biti otvoreni, izručeni, izloženi snazi Riječi, po kojoj sâm Bog biva prisutan u svome narodu i govori mu riječi života. 
     S tom nakanom, uočavajući potrebu rasta naših zajednica u daru koji se na sve bogato razlijeva iz neiscrpne riznice Božje riječi, u ovome razmišljanju želim istaknuti slušanje kao čvrstu poveznicu svih vidika slavljenja i svih služba koje su uspostavljene u liturgiji Božje riječi. Umjesto uobičajenoga govora o »liturgiji naviještanja« pokušat ćemo istu obrednu stvarnost, promatrajući ju iz njezine sadržajne dubine i otajstvene zbiljnosti, predstaviti kao liturgiju slušanja. 
 
Crkva izručena snazi Riječi
Korisno je zamijetiti da je u liturgiji obnovljenoj nakon Drugoga vatikanskoga koncila navještaju Božje riječi dan znakovit i sadržajno bogat naslov: Liturgija Riječi. Znademo li da u temelju pojma liturgija (grč. leiton ergon) stoji ergon, djelo, čin, lako ćemo razaznati da se izrazom liturgija Riječi htjelo istaknuti njezinu djelatnu, činidbenu ulogu u slavljima vjere, njezinu spasenjsku djelotvornost. »Doista, Riječ koju naviještamo i slušamo jest Riječ tijelom postala (usp. Iv 1, 14); ta je riječ neodvojiva od Kristove osobe i sakramentalnog načina njegove trajne prisutnosti među nama. Krist ne govori u prošlosti, ego u našoj sadašnjosti, baš kao što je prisutan u liturgijskome činu. Na tome sakramentalnom obzoru kršćanske objave poznavanje i studij Riječi Božje omogućuje nam da bolje cijenimo, slavimo i živimo euharistiju.« (Benedikt XVI., Sacramentum caritatis, 45). 
     »U liturgiji, naime, Bog govori svojemu narodu; u njoj Krist sveudilj naviješta evanđelje. Narod, pak, Bogu odgovara pjesmama i molitvom.« (Sacrosanctum concilium, 33). Ta rasporedba služba i zadaća u liturgiji Riječi polazište je za svako razumijevanje i oblikovanje naviještanja Božje riječi u slavljima vjere. Bog je onaj koji govori (loquitur), štoviše onaj koji navješćuje (annuntiat), a zajednica, prihvaćajući u slušanju Riječ, odgovara (respondet) Bogu pjesmom, poklicima, molitvom, gestama, šutnjom u koju uranja da bi razmatrala Riječ. Na početku stoji slušanje.
     S tom sviješću koncilski su oci zacrtali put obnove liturgije. U želji da se »vjernicima pripravi što bogatiji stol riječi Božje« određeno je da se u obnovi Reda mise »naširoko otvore biblijske riznice« (SC 51). To je načelo, osim u slavlju mise, primijenjeno i u obnovi drugih liturgijskih slavlja. Danas gotovo nije moguće zamisliti liturgijsko slavlje u kojemu važno mjesto ne bi pripalo navještaju Božje riječi. Radi usporedbe spomenimo da je u Rimskome pontifikalu iz 1595. godine, a koji je bez većih promjena bio na snazi sve do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća, od devedeset i devet slavlja u samo njih tri (ne računajući obredna slavlja vezana uz misu) bio predviđen navještaj Božje riječi (i to uvijek iz Evanđelja po Luki). Slično je i s prethodnim Rimskim obrednikom iz 1614. godine: u sedamdeset i četiri različita slavlja nalazi se ukupno tek devetnaest biblijskih čitanja (M. Klöckener, Bibbia e liturgia, RL 2012., 266). Možda nismo dovoljno svjesni kolika duhovna snaga izvire iz liturgije Crkve upravo po djelovanju Božje riječi koja rasvjetljuje, upućuje, ozdravlja i Gospodinu približava one koji ju slušaju otvorena srca. Plodovi liturgijskoga otvaranja riznicā Božje riječi vidljivi su u familijarnosti vjernika s Božjom riječju. Upravo riječ ‘familijarnost’, ponavljana višekratno u crkvenim dokumentima zadnjih desetljeća, ponajbolje opisuje odnos koji Božja riječ uspostavlja između Krista i vjernika okupljenih na slavlje Kristova otajstva. Familijarnost je ondje gdje je bliskost, slušanje, povjerljivost u intimi srca… U liturgiji Crkve Božja riječ, slušana s povjerenjem, omogućuje bliskost s njime, ‘familijarnost’.