Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijski prostor kroz teme vazmenih nedjelja

 
 
 
Mario Kopjar
 
Prostori svakodnevnog života definirani su po svojoj prirodi, formi, materijalu, položaju, funkcionalnosti i drugim strukturama po kojima su kao takvi prepoznatljivi. Prema nizu određenih detalja poprimaju svoj identitet. Prostori, iako nam se možda na prvu čine našim umjetnim okruženjem, dio su našeg prirodnog integriteta u kojem se naš život kreće i na neki način oblikuje. Sve to možemo primijetiti ili ne. Stvarnost ne primjećujemo (ili vrlo rijetko) ako na prostor gledamo kao neprostor, tj. anonimni prostor svakodnevno posjećen od strane velikog broja ljudi, poput raznih infrastruktura brzog ili javnog prijevoza (autoceste, kolodvori, aerodromi), trgovačkih centara, hotelskih lanaca… Iako anoniman, da bi se pristupilo u taj prostor, paradoksalno, potrebna je putovnica, kreditna kartica, karta za vožnju. Trend brzog načina života u posljednje nas vrijeme sve više odvaja od normalnog – prirodnog načina gledanja na stvarnost oko nas, na prostor koji nas okružuje, a koji zbog nerijetke indiferencije gubi i svoju kartu identiteta. Potrebno je stoga svjesno vratiti se prostoru koji nam daje osjećaj sigurnosti, jedinstvenosti, originalnosti, otvorenosti, blizine. S ovog stajališta, koje nas veže uz društvenu strukturu i gibanja u prostoru, želimo razmotriti prostor u koji ulazimo kao društvena bića, ali s ciljem promjene prostora svoje nutrine, vlastitog »ja«. 
Ulaz u liturgijski prostor trebao bi biti prijelaz iz sebe ka Gospodinu, stoga se, u nastavku ovog promišljanja, želimo smjestiti u liturgijski prostor uz njegova žarišta koja nas povezuju s temama vazmenih nedjelja pred nama. To su teme jedinstvenog hoda i susreta sa Živim, Uskrsnulim u liturgijskim žarištima ispovjedaonice, krstionice, predsjedateljskog mjesta, ambona i oltara. Možda si rijetko posvješćujemo ove teme koje su nit vodilja ovog našeg promišljanja, no njihov redoslijed nas podsjeća na red liturgijskih slavlja. 
 
       Kao prvo polazište, želimo se spomenuti samo osnovnih konotacija o Crkvi (κοινωνία) i crkvi (liturgijska zgrada, hram). S obzirom na hram ističemo da je to sama Crkva; drugim riječima, okupljanje vjernika stvara hram u kojem živi Duh Sveti.

       Njegova nas prisutnost poziva na zajedništvo (κοινωνία) koje je potpuno u utjelovljenom Sinu kao u hramu u kojem prebiva božanstvo u svojoj punini. Zajednica članova mističnog tijela, kojoj je glava Krist, zajednica je koja pripada Gospodinu (1) koji ju je otkupio svojom krvlju. (Kunzler, M., La liturgia della Chiesa, Milano, 1996.)
Budući da je Krist obećao svojima osobnu prisutnost u zajedništvu s Ocem i s Duhom, prostor u kojem se okuplja Crkva u realističnom je smislu »dom Božji«.
Na taj je način, kroz povijesna razdoblja, Crkva na različite načine nastanjivala svoje prostore, pokazujući tako i svoje samorazumijevanje veličajući Gospodina, koji u Duhu ujedinjuje svoje s Bogom Ocem.
 
       Vrijeme nakon II. vatikanskog koncila donosi nam nova promišljanja o prostoru koji se, prije polariziran od longitudinalne (uzdužne) točke, perspektivno prema oltaru sada mora transformirati u sustav transverzalnih (poprečnih) prostornih odnosa, kako bi u prostoru liturgijskog slavlja na najizravniji mogući način bili povezani vjernici i oltar, koji je nova osnova sakralnog prostora. Oltar kao takav, prema liturgijskoj reformi, u dinamičnom je odnosu s ostalim liturgijskim žarištima, tj. ambonom, predsjedateljskim mjestom, krstionicom i ispovjedaonicom. Važno je naglasiti kako svaka ideja o prostoru mora polaziti od žive konfiguracije stvarnosti, pa tako i sakralne prostore treba smatrati živim «oblikom«, a nikada praznom formom koja će naknadno biti ispunjena potrebnim predmetima za liturgiju. Liturgija je djelovanje čitave zajednice (SC 26). Odatle proizlazi da je liturgijski prostor izraz liturgijskog djelovanja, a ne vjerske pasivnosti. Po svojoj prirodi ona je akcija, čin ispunjen od Boga u odnosu prema čovjeku i od strane čovjeka usmjerenog da prihvati svojega Boga. Referentne točke su: liturgijsko djelovanje kao djelo Kristova tijela (prisutnost) i kao spomen.
 
       Zajednica Isusovih vjernika je pravi subjekt liturgijskih slavlja i obreda, pri čemu se naglašava aktivno sudjelovanje vjernika u liturgijskim činima. Između zajednice koja slavi i objekta u kojem se slavi postoji duboka veza, jer upravo zajednica okupljena u Isusovo ime stvara i oblikuje arhitekturu same crkve kao objekta u kojem se vide značajni tragovi osobne vjere zajednice. 
 
       Sve to otvara jasnu viziju sakralnog prostora, prije svega prostora kao znaka obnovljenog svijeta i same zajednice kao prostora, s važnošću operativnih mjesta u liturgijskoj dvorani koja podrazumijeva liturgijska žarišta. (2)
Na početku ovog promišljanja usredotočit ćemo se na prva liturgijska žarišta, krstionicu i ispovjedaonicu, prema temama druge vazmene nedjelje, nedjelje Božjeg milosrđa, i treće vazmene nedjelje koja potiče na propovijedanje obraćenja i otpuštenja grijeha.