Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijsko-sakramentalna simbolika i umjetnost

 
 
 
MARIO KOPJAR
 
Umjetnost se rađa kao osobno svjedočanstvo čovjeka koji svojim talentom za umjetničko izražavanje predstavlja svoju vjeru iz načina na koji je živi i slavi u liturgijskom djelovanju. Liturgija tako, upisujući u vremenu i prostoru vječni Božji plan, poziva čovjeka da podijeli svoj život, odnosno svoju kreativnost. Da bi se to izrazilo, potrebno je komplementarno djelovanje liturgije i umjetnosti, a to se u liturgiji izražava kroz arhitekturu, kiparstvo, slikarstvo, umjetnost stakla, itd.
Čovjekova sklonost umjetničkom izražavanju mora biti usmjerena prema simbologiji, koja je vrlo važan uvjet, jer tek kada simbolika uđe u liturgijsko djelovanje kako bi se otvorio put Sveprisutnosti u svijetu, njegovo umjetničko djelo postaje liturgijsko. Na početku zajedničkog hoda kroz ovu temu, način na koji simbolika ulazi u liturgijsko djelovanje nastojat ćemo približiti definicijom simbola.
 
Pogled u dimenziju i dinamiku simbola
Ulazeći u definiciju simbola, a koja se tiče »misterija ljudskog života«, psihoanalitičar i antropolog Carl Gustav Jung, govoreći o simbolu i njegovoj nesvjesnoj razini, objašnjava da simbol djeluje na pojedinca tako da osjeća posebne emocije, pri čemu je uključena njegova svjesna i racionalna sfera. Zbog toga Jung definira simbol kao pojam, ime ili čak prikaz koji može biti poznat u svakodnevnom životu i koji ima specifične konotacije izvan svog očitog i konvencionalnog značenja. To za nas podrazumijeva nešto nejasno, nepoznato i nedostupno (Jung, C. G., L’uomo e i suoi simboli, Milano, 1980).
 
     Takvo promišljanje poziva nas da razmotrimo dimenzije simbola i, na neki način, vidimo njegov dinamički opseg. S ovog gledišta ističemo misao Marija Polla, prema kojoj se čini da simbol pripada nepovijesnoj dimenziji postojanja, stanju ljudskoga života o kojem povijest nikada nije napisana (osim u mitovima i bajkama). To je možda razlog zbog čega se čini da simbol posjeduje nešto univerzalno što mu omogućuje da izazove iste emocije i znanje kod ljudi koji žive u različitim kulturama, mjestima i vremenima) Pollo, M., Manuale di pedagogia sociale, Milano, 2004).
 
     S obzirom na liturgijsko-sakramentalnu simboliku, a u našem slučaju u umjetničkoj realizaciji liturgijskog prostora i njegovoj dinamici života, simbol mora naglasiti i sadržavati u sebi, u vidljivim fizičkim znakovima, karakter upućivanja na metafizičku stvarnost, na nešto što nadilazi. Arhitektura je jedan od umjetničkih načina koji više od ostalih podupire komunikativni odjek na simboličkoj kvaliteti oblika, s obzirom na to da se njezina izražajnost ne temelji na interpretaciji slika ili stvarnostima prirodnoga svijeta, već živi na razradi sustava konstruktivnih oblika, također oponašajući prirodu, ali na strani njezine konstruktivnosti. U slučaju sakralne arhitekture upravo je koncepcija Boga i božanskoga izrazito uključena u materijalnost simbola. Pozivanje na simboličku dubinu arhitektonske izražajnosti posebno je prikladno za »sliku« liturgijskog iskustva koje za sebe živi kroz složen simbolički govor (Benedetti, S., Architettura sacra oggi, Roma, 1995).
 
     Zbog toga je u dimenziji simbola važno naglasiti, osobito u tom produbljivanju, sposobnost simbola kroz koju se izražava dimenzija vjerničkog života te se orijentira ljudska potraga za Vječnim, za cjelovitošću života. Simbol naime tjera čovjeka da nadiđe prostor i vrijeme u kojem živi kako bi se približio dubokim značenjima, povezanima s osjećajem njegove prisutnosti u svijetu.
 
     Simbol je sredstvo odsjaja vječnog i beskonačnog u povijesti. Omogućuje da se okusi prvina egzistencijalne dimenzije, uklonjene iz zatočeništva vremena i prostora, ukoliko otvara ljudsku komunikaciju prema onome što je izvan granica svijeta. Simbol je nejako otvaranje prema transcendentnoj stvarnosti, pasivna prilagodba čovjeka konačnosti prostora i vremena (Pollo, M., Manuale di pedagogia sociale, Milano, 2004). 
 
     Dakle, kroz dimenziju simbola, kojom se izražava duhovna i vjerska dinamika te usmjerava ljudska potraga za Apsolutnim i cjelovitošću života, ističe se njegova bezvremenska dimenziju. Zapravo, temeljna pretpostavka simbola je da dovodi čovjeka u odnos sa svijetom značenjâ koja su prije ili izvan povijesti. U simbolu je ukinuto vrijeme. Simbol se odnosi na stvarnost izvan vremena, bilo da predstavlja čistu priču o napornoj evoluciji ili otkriva odbacivanje dara koji tek treba zaslužiti (zemaljski raj). Simbol ima sjećanje na život na zemlji koje je služilo kao materijal za formiranje čovjeka, a istovremeno izražava sjećanje na blaženstvo, izraženo u božanskom dahu koji je povukao taj isti materijal za slobodan život, svjestan sebe. Međutim, nosi i sjećanje na bol prvoga grijeha koji je čovjeka odvojio od punine (Pollo, M., Manuale di pedagogia sociale, Milano, 2004).
 
      U »izražajnom svojstvu« simbola važno je naglasiti da se simbol nikada ne svodi na govor, no Ricoeur napominje da »[...] ne postoji simbolika, prije nego što čovjek progovori, čak i ako je moć simbola dublje ukorijenjena. U govoru dolazi do izražaja svemira, želja, mašta« (Ricoeur, P., Il conflitto delle interpretazionei, Milano, Jaca Book, 1972). Na tom tragu možemo postaviti pitanje i hermeneutike (tumačenje značenja) na koje nam Raimon Panikkar odmah nudi odgovor, objašnjavajući da simbol nije predmet hermeneutike: »Ne možete protumačiti simbol. Zapravo, u simbolu nema interpretacijske udaljenosti. Zbog toga simbol nije za tumačenje i prevođenje. Kada simbol treba objašnjenje, to je zato što je završen, prestao je biti simbol. Težište simbola nije u mojoj interpretaciji iako znam da je moja interpretacija jednostrana. Iz toga proizlazi važna posljedica da možemo ući u komunikaciju sa simbolom bez da naša tumačenja nužno moraju biti ista« (Panikkar, R., Mito, simbolo, culto, Milano, 2008).