Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Liturgijsko temeljenje vjere

Sakramenti i ‘statika’ Crkve
 
 
 
Ante Crnčević
 
Iskustvo potresa, koje rađa osjećajem gubljenja tla pod nogama, uči nas koliko su važni čvrsti temelji i koliko je potrebna čvrstoća sveze među elementima građevine. Čvrsta zgrada, sagrađena na stijeni, slika je postojanoga života, oslonjenoga na Onoga koji svemu daje život.
 
       I život vjere ima svoje temelje, nosio stupovlje i ziđe, svodove i pokrića, i svoje lice. Sazidan je od mnoštva elemenata, ugrađenih i povezanih u jedno zdanje. Svatko tko propituje ‘zdanje’ svoje vjere, znade gdje su oslonci života, u čemu odolijeva životnim potresima i kušnjama, ali i gdje osjeća napuknuća i ulegnuća koja ranjavaju cjelovitost i sigurnost života. Češći su životni potresi od onih uzrokovanih pomicanjem litosfernih ploča i gibanjem Zemljine kore. O životnim potresima malo govorimo. Naviknuti smo na njih. Ne smatramo ih opasnima. Pomišljamo kako će zaboravom ili otklanjanjem misli i pogleda životna napuknuća lako zacijeliti. No, ona ostaju, duboko urezana u naše biće, uzrokujući nove rane i produbljujući rasjede u našim životnim odnosima. 
 
       Crkva, svjesna svojih rana i svoje ranjivosti i željna iscjeljenja koje će joj vratiti cjelovitost, nastoji ne izgubiti iz vida temelje i stupove života vjere. Svaka nadgradnja i obnova vraća nas temeljnim pitanjima – onima koja se tiču temeljâ i nosivih struktura. Potresi su pokazali koliko pojedine ‘obnove’ i želje za prilagodbom novomu načinu života mogu ugroziti stabilnost zgrade, kada su izgled, dojam i ‘suvremenost’ smatrani važnijima od temelja i od nosivih struktura. Zato svaka obnova mora prije svega čuvati temelje, a sve dodano oslanjati na njih, pazeći da oni ne budu ičim ugroženi. Bez te pozornosti obnova se može pretvoriti u urušavanje, u propast.
 
       Crkva, zajednica Kristovih vjernika, kao »Božja građevina« (theou oikodome; Dei aedificatio; 1Kor 3, 9) trajno je potrebita obnove, učvršćenja i daljega građenja, kako bi bila dom za sve koji Krista traže. Stoga ona u svim obnoviteljskim stremljenjima nastoji čuvati temelje i na njima graditi ono što će na neposredniji način omogućavati životnost evanđelja u novim životnim okolnostima. Drugi vatikanski koncil u prvome članku prvoga koncilskoga dokumenta, u Konstituciji o liturgiji Sacrosanctum concilium, jasno zacrtava svoje ciljeve na putu obnove: a) osnaživati (augere) kršćanski život među vjernicima; b) bolje prilagoditi (melius accomodare) potrebama našega doba one ustanove koje su podložne promjenama; c) promicati (fovere) sve što god može pridonijeti jedinstvu sviju koji vjeruju u Krista; d) ojačati (roborare) sve ono što pomaže da svi budu pozvani u krilo Crkve. U skladu s tim obnoviteljskim naumom Koncil smatra svojom posebnom zadaćom ustožeriti i njegovati liturgiju Crkve (instaurandam atque fovendam liturgiam curare). Vrijedno je u tim polaznim odrednicama uočiti odnos liturgije i obnoviteljskih nastojanja zacrtanih glagolima osnaživati, prilagoditi, promicati, ojačati, a koji su usmjereni na djelovanje Crkve i na njezin odnošaj prema svijetu. Liturgija, kao središte najbliskijega odnosa s Bogom i njegovim darom spasenja, u tim je nastojanjima oko obnove Crkve zamišljena kao čvrst temelj i nosivi stup njezine životnosti u svim nadgradnjama i prilagodbama. Zato Koncil govori da je liturgiju potrebno instaurare, ustožeriti, uspostaviti ju kao stožer, staurós, središnji i nosivi stup svega zdanja Crkve, os oko koje će se okretati i o kojoj će ovisiti sveukupni život Crkve i sva njezina nastojanja. Ta su značenja znatno dublja i zahtjevnija od onoga što bi pripadalo pukoj obnovi, prilagodbi ili ‘osuvremenjenju’. Imenica staurós dolazi od glagola hístemi (postaviti, uspraviti; u intranzitivnome obliku: uspraviti se, nastajati, stajati) čiji indoeuropski korijen steh stoji i u temeljima latinskoga glagola stare (impostare), kao i hrvatskoga stajati. Koncil želi uspostaviti liturgiju, uzdignuti ju da bude stožerna, središnja os života, kako bi upravo ona bila obnoviteljskom snagom cijeloj Crkvi.