Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

O uskrsnom prijelazu i iseljavanju

Čovjek kao super-homo
 
 
 
Ivica Raguž
 
Uskrs je prijelaz, a ne zalaz, Uskrs je iseljavanje, a ne useljavanje. Cijelu smo se korizmu trudili oko prijelaza, trudili smo se učiniti transitus - prijelaz od sebe samih prema Kristu. U korizmi smo nastojali iseliti se iz sebe i naseliti se kod Gospodina. A sada nam se može dogoditi da u vazmenom vremenu počinjemo zalaziti k sebi i useljavati se opet kod sebe. Umjesto da u vazmenom vremenu nastojimo još više prelaziti iz svojega starog života u novi život u Kristu, umjesto da se iselimo još više iz sebe i ovoga svijeta i naselimo se kod Krista, mi zalazimo u stari život, useljavamo se onamo odakle smo se htjeli iseliti. Varamo se ako mislimo da se Uskrs slavi silazeći s križa. Krist ne bi uskrsnuo da je sišao s križa, nego je uskrsnuo jer je ostao na križu. Tako i mi. Uskrsloga Gospodina slavimo tako što ne silazimo s križa, a to znači da se Uskrs događa na križu, u stalnom prelaženju i iseljavanju iz sebe prema Kristu. Pogledajmo kako nas Pismo poučava o tom prijelazu i iseljavanju.
 
Emaus: uhvatiti Boga koji prolazi
1. Bog stoji, ali zbog nas prelazi. On stoji u sebi, a u ljubavi prelazi k nama. U Starom zavjetu Bog se objavljuje kao Bog prijelaza, prijelaza od sebe k stvorenju. Bog stvara čovjeka da i on bude prijelaz: od sebe prema Bogu, od muškarca prema ženi, od žene prema muškarcu, od bližnjega prema bližnjemu. Bog iseljava iz sebe tako što poziva Abrahama, Mojsija, Davida, proroke, tako što zove cijeli izraelski narod. Bog se u ljubavi iseljava jer se želi naseliti kod čovjeka. Sveti iseljenici, Abraham, Mojsije, David, proroci, iseljavaju se iz sebe, postajući iseljenici, stranci, došljaci u ovom svijetu te se naseljavaju kod Boga. 
 
2. Bog stoji, ali zbog nas prolazi. Bog prolazi jer želi da vjerujemo u njega tako što izlazimo iz sebe i krećemo za njim. Bog prolazi jer je vjera hod, nasljedovanje. Kao što je Mojsije vidio prolazećega Boga iza leđa, tako i mi možemo vidjeti Boga koji prolazi samo ako mu stanemo iza leđa u nasljedovanju, samo ako idemo za njim, pokušavajući ga uhvatiti i više ne pustiti, kako čitamo u Pjesmi nad pjesmama. Bog prolaza želi biti uhvaćen i zaustavljen. Nažalost, može nam se dogoditi ono što čitamo u evanđeljima: »On prođe između njih i ode.« Jedna je to od najtužnijih rečenica Novoga zavjeta. Prođe i ode. Nisu ga uhvatili i nisu ga zaustavili. Nitko to nije izrekao bolje nego sv. Job: »Ide pored mene, a ja ga ne vidim; evo, on prolazi, ja ga ne opažam.«

3. Dvojica učenika na putu su prema Emausu. Doživjeli su divan prijelaz i čudesno iseljavanje dok su bili sa živim Isusom, ali sada žele ponovno zaći u staro, useliti se onamo iz čega su bili iselili, jer su s Kristovom smrću izgubili svaku nadu: »A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.« Putem razgovaraju i raspravljaju o Kristu. Razgovor i rasprava o Kristu pokazuje njihovu ljubav prema Gospodinu. U grčkom izvorniku za glagol razgovarati koristi se riječ ὁμιλέω. Dakle, držali su takoreći »homilije«, propovijedali su o Kristu, bio im je na usnama. I bili su takoreći teolozi, raspravljali su, diskutirali o Isusu Kristu. Upravo u tom trenutku prilazi im Isus. Oni su prijelaz i iseljavanje iz sebe. I zato su privukli Gospodina.

4. No, »prepoznati ga, bijaše uskraćeno njihovim očima«. Razgovarati o Kristu i raspravljati o njemu nije dovoljno. Znate o kome se samo razgovara i raspravlja? O mrtvima! Postoji opasnost da se cijela vjera – a čini se da je to danas gorući problem Crkve – svede na razgovor i raspravu o Mrtvacu, o mrtvom Kristu. A tako se živoga, uskrsloga Krista, koji prelazi i prolazi, ne može opaziti, ne može ga se ni uhvatiti ni zaustaviti. Krist tada ostaje mrtvac, odnosno stranac: »Zar si ti jedini stranac?« Mrtvac, stranac je Isus učenicima jer im je stran u srcu, ostali su samo na razgovoru i na raspravi o njemu. Zapravo, Krist je onakav kakav nam je u srcu. Ako je Krist mrtvi stranac iznutra, on je mrtvi stranac i izvana, u Pismu, nauku, u bližnjima. Dokle god je on mrtvac, stranac u srcu, sve će nam ostati mrtvo i strano spram njega. Ostat ćemo možda vrhunski pripovjedači i pametni raspravljači o Kristu, ali o mrtvom i stranom Isusu Kristu, prema kojem ne prelazimo i kod kojega se više ne naseljavamo.
5. Učenici se počinju mijenjati u onom trenutku kada počinju razgovarati s tim Strancem. Postaju drukčiji kada dopuštaju Strancu, Isusu Kristu, da on njima govori po Pismu: »Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.« Sve dok ne pustimo Svetomu pismu da ono živo govori nama, ne ćemo ni početi razgovarati s Isusom, ne ćemo poželjeti zaustaviti, uhvatiti, zadržati Krista koji prolazi. Nažalost, malo je onih koji pristupaju Svetomu pismu da ono njima govori, da ono s njima razgovara, jer većina samo razgovara i raspravlja o Pismu. A tako ostaju »bezumni i srca spora«. Koliko god netko bio uman i hitar u spoznaji Pisma, ako mu Pismo ne govori i ako ne razgovara s njim, Krist ne razgovara s takvim, taj ostaje bezuman i spora srca: Krist mu je i mrtvac i stranac.