Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Obitelj

Obredno iskustvo vjere kod kuće i u crkvi
 
 
 
MARIO KOPJAR
 
Stojeći malen pred Božjim otajstvom, čovjek pod teretom svojih zemaljskih zaokupljenosti, ali osjećajem za vrhunaravnim, simboličkim jezikom komunicira u povijesti spasenja. Iz dubine svojega postojanja pridiže stalnu čežnju susreta i blizine s glasom transcendencije, stoga gestama, riječima i svim oblicima ljudske komunikacije svojih osjetilnih dimenzija uspostavlja kontakt i sudjeluje u liturgijskom (raz)govoru.
 
     Liturgijski govor slavlja ispunjava prostor okupljenih vjernika, ne samo riječima, pjesmama i molitvama, nego i načinom na koji je nešto učinjeno u skladu s osjetilnim dimenzijama zvuka, procesijama, tišinama, prazninama, svjetlom, verbalnim i neverbalnim kodovima (gestama), stvarajući tako atmosferu međuljudskih odnosa i usmjerenosti ka istom cilju – Bogu (ŽV 5/2021, 10-19). Činjenje ima prednost nad izrečenim, stoga govor, riječi, koje su nam prirodni element komunikacije, bez kompletne partiture, tj. načina na koji se govori, čina izgovaranja, teško je prepoznati kao glas lijepog liturgijskog govora. 
 
Obredno iskustvo pred izazovima fragmentacije
Vrijeme u kojem živimo predstavlja se kao fragmentarna struktura, kolaž, i bez referentnih točaka te nam tako ne skriva pogled na kaos postmodernog društva u kontaktu s iskustvima i situacijama koje se stalno mijenjaju. Sve to za sobom nosi iskustvo tereta, koji se zna pozitivno nositi sa situacijom složenosti, dezintegracije, fragmentacije, nesigurnosti, fluidnosti, gubitka centra i neposrednosti, a to su karakteristični problemi suvremenog života (Chiurazzi G., Il postmoderno. Il pensiero nella società della comunicazione, Torino, 1998.). Uz ove nabrojane probleme fragmentacije u današnjem vremenu, ističu se i nedorečenost izričaja među riječima, gestama, u osjećajima, predmetima, vremenu i prostoru, a k tome i nesposobnost ponovnog sastavljanja raspršenih fragmenata našeg bića (komunikativne dinamike) u jednu cjelinu. 
Današnje nas (postmoderno) vrijeme, koje se pokazuje kao mogući način oporavka vrijednosti, poziva da ne zaboravimo potrebu za apsolutnošću reda. Tu želimo posebno istaknuti pojam simbola u današnjem vremenu, iako se u fragmentarnoj strukturi ne može govoriti o simbolu u klasičnom smislu.
 
     U nekim slučajevima postmodernog izričaja, neki novi doprinosi omogućavaju drugačiju rekompoziciju stvarnosti, s posljedičnim poteškoćama u stvaranju prostora za simboliku. Iz toga proizlazi da se, ako se u svakodnevnom životu izbjegava pozivanje na stvarnost, guši i prosvjetljenje društva, koje se ostvaruje kroz simbole (Voegelin, E., The new Science of politics: an Introduction, Chicago and London, 1952.). 
 
     Budući da se zajednica vjernika okuplja na liturgijsko slavlje, dolazeći iz svojih obiteljskih sredina, važna je zadaća obitelji da, unatoč fragmentaciji, ponovno probudi čežnju za glasom transcendencije, to jest sposobnost komunikacije i govora gestama i riječima, budući da se čini da su obitelji postale nepoučene u razumijevanju i prijenosu riječi koje su nekada prirodno pripadale obiteljskoj zajednici. Postupno se primjećuje kako se zaboravljaju, a i zanemaruju, geste koje su predstavljale neku vrstu obrednosti u kući. Molitveni susreti i pobožnosti u obiteljima postaju sve blijeđe, ostavljajući nijeme praznine neizgovorenih riječi do nedjeljnog euharistijskog slavlja, koje bi se potom trebalo nastaviti živjeti u vlastitim domovima, živeći od liturgijskog (raz)govora, no i dalje slijedi individualna uobičajena praksa nekomunikacije i zatvorenosti pred zbiljom darovanog života i svijesti o njemu.
 
     Ako liturgijski govor ispunja prostor okupljenih vjernika, tada bi taj glas morao doprijeti i u dubinu srca te ispuniti njegov prostor govorom koji usmjerava svaki trenutak našega postojanja prema sebi – Bogu. Glas koji nismo čuli, neće nas nikamo ni voditi.
 
     Gdje se slavi euharistija, tamo je i Crkva. Ako se netko odvoji od euharistije, odvaja se od Crkve, jer je to zajedništvo vjernika koje je ukorijenjeno u zajedništvu s Kristom, riječju i kruhom života. Krš­ćanski život više ne može biti sam život, već zajedništvo s braćom i sestrama. Iz sudjelovanja u euharistiji učimo živjeti kao kršćani, u zahvaljivanju, u prinosu Kristove žrtve i našeg svakodnevnog života (Falsini, R., Gesti e parole della Messa, Milano, 2001.).