Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Obrednost u obitelji

Slaviti vjeru u kućnoj Crkvi
 
 
 
MILAN DANČUO
 
Obrednost i slavlje isprepliću život obitelji. U obitelji se rađa život, roditelji prihvaćaju djecu kao dar i brinu o njihovom rastu i razvoju. Dijete u obitelji uči o značenju slavlja, razlikovati dane jedne od drugih, slaviti različite događaje koji kao zaustavljeni trenutci obilježavaju životni hod. Svaka obitelj ima slavlja koja formiraju određenu pripadnost i označuju njezin identitet: obitelj slavi dan svojim ritmovima, posebne događaje kao što su rođenje novog djeteta, godišnjicu ili rođendan, različite faze društvenog života kao prvi dan škole, završetak fakulteta, prvi radni dan i slično te vjerska slavlja kao što su sakramenti prve pričesti, potvrde ili ženidbe. Na jednak način, ali u drugom ozračju, obitelj zajednički slavi trenutke opraštanja od članova obitelji koji napuštaju ovozemaljski svijet. Život u obitelji postaje mjesto autentičnog ljudskog iskustva ako se živi zajedno i slavi kroz obrede. Za kršćansku obitelj u slavljima se otkriva Božja prisutnost koja prati čovjeka na njegovom putu te daje smisao i temelj njegovom postojanju. 
 
     Međutim, kriza obrednosti i slavlja u današnjim obiteljima općenito su odraz stanja društva koje zahvaća i kršćanske obitelji. Zapadno društvo s kršćanskom tradicijom uvelike zanemaruje značenje slavlja i blagdana pa time ni slavlja u obitelji ne postaju produžetak one obrednosti koja u kršćanskoj zajednici uprisutnjuje Kristovo djelo spasenja. U mnogim kršćanskim obiteljima kriza se prepoznaje u nedjelji koja nije radosni susret s Gospodinom, već postaje vrijeme za odmor od kućanskih poslova, tjednih obveza i prilika za obavljanje praktičnih stvari koje se nisu mogle izvršiti tijekom tjedna. Često u obitelji ne postoje trenutci zajedničke molitve, ni autentičnog slavlja kao posljedica površnijih odnosa i nedostatka temeljne komunikacije koja daje kršćansku autentičnost. Nije moguće plodonosno živjeti trenutke molitve, liturgijskih obreda i slavlja u obitelji u kojoj nema navike međusobnog priopćavanja misli i osjećaja, u kojoj ne postoje svakodnevna obrednost i slavlja te nema konkretnog svjedočenja kršćanskog života. Za ponovno otkrivanje važnosti obrednosti u obitelji potrebno je usmjeriti pažnju na liturgijska slavlja u zajednici koja oblikuju obiteljsku duhovnost u širem kontekstu novosti kršćanskih odnosa.
 
Obiteljska terminologija u liturgiji
Obiteljska dimenzija u Isusovom javnom djelovanju proteže se dalje od krvnih veza i granica obiteljskog doma kako bi obilježila odnos s Bogom i novu kršćansku vezu među učenicima. Isus prekida sa sveobuhvatnom vizijom obiteljskih odnosa kako bi uveo svijest da smo djeca Božja i prvenstvo dio Božjeg plana ljubavi: »Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka« (Mt 12,50). Ovo eshatološko usmjerenje međuljudskih odnosa, određeno pripadnošću vjernika Kristu i predanošću da ga slijede vlastitim životom, temelj je nove obitelji u kojoj su svi vjernici djeca Božja i braća u Kristu. Uspostavljanje nove razine kršćanskih odnosa ne sastoji se samo u horizontalnoj solidarnosti, već zajedništvo Kristovih vjernika ima kristološko polazište koje u teološkom smislu utemeljuje novu stvarnost kršćanskog življenja. U ovoj novoj perspektivi, oni koji postupaju po Božjem zakonu ljubavi, slušaju njegovu riječ i provode je u djelo postaju Kristova braća, pa čak i majka, te stoga s njim povezani bliskom vezom kako nam svjedoče već novozavjetni tekstovi (usp. Mt 12,46-50; Mk 3,31-35; Lk 8,19-21).