Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Popudbina – sakrament prijelaza iz smrti u život

 
 
 
MILAN DANČUO
 
Hrvatski naziv popudbina ili poputnina prevodi latinsku riječ viaticum koja u klasičnom poimanju označava hranu i piće za put (via) ili troškove vezane uz putovanje. U kršćanskom značenju riječ popudbina označava pričest koja se udjeljuje, sa ili bez bolesničkog pomazanja, vjerniku koji umire. Katekizam Katoličke Crkve pojašnjava svrhu popudbine: »Onima koji su na izlazu iz ovoga svijeta, uz sakrament bolesničkog pomazanja, Crkva nudi euharistiju kao popudbinu. Pričest tijelom i krvlju Kristovom u trenutku prijelaza k Ocu ima naročito značenje i važnost. To je sjeme vječnog života i moć uskrsnuća, prema Gospodinovim riječima: ‘Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan’.« (Iv 6,54). Euharistija, sakrament Krista umrlog i uskrsloga, biva ovdje sakrament prijelaza iz smrti u život, iz ovoga svijeta k Ocu« (KKC, br. 1524). Popudbina dakle nije sakrament bolesnih, već umirućih te se može udijeliti i onima koji nisu pogođeni bolešću, ali su u smrtnoj opasnosti. Katekizam nadalje stavlja popudbinu u širi sakramentalni kontekst te ističe poveznicu sakramenata pripreme za vječnu domovinu na kraju zemaljskog hodočašća sa sakramentima kršćanske inicijacije. Sakramenti krštenja, potvrde i euharistije tvore cjelinu na sličan način kao i sakramenti pokore, bolesničkog pomazanja i euharistije (usp. KKC, br. 1525). U ovim promišljanjima raščlanjujemo značenje popudbine na temelju povijesnih izvora, zatim obnovljenu koncilsku teologiju koja se razaznaje u redoslijedu slavljenja sakramenata te današnju strukturu obreda.  
 
Popudbina u povijesnim izvorima
U počecima kršćanstva posvećeni kruh se čuva za one koji su odsutni, najčešće zbog bolesti, ili je podijeljen vjernicima da ga ponesu u svoje domove za dane kada se ne slavi euharistija. Dio euharistijskog kruha čuva se za umiruće, kako bi ga mogli primiti kao duhovnu snagu uoči putovanja u vječnost. Korištenje euharistije kao popudbine je zapravo izvorna svrha čuvanja posvećenog kruha, dok su ostali razlozi za čuvanje pričest izvan slavlja i kasnije euharistijsko klanjanje. Velika većina povijesnih izvora koji spominju popudbinu ističu da je svi vjernici imaju pravo primiti na kraju života, bez obzira jesu li u zajedništvu ili pomireni s Crkvom. Možemo izdvojiti nekoliko najvažnijih primjera. Prvi nicejski sabor 325. godine nalaže da se za umiruće nastavlja poštivati drevno pravilo Crkve: nikome se na samrti ne smije oduzeti posljednja i najpotrebnija popudbina, ako ta osoba to zatraži, a biskup dopusti. Ipak, koncil predviđa da takvi pojedinci, ako ne umru i ako im je dopušteno sudjelovati u prinosu euharistije, moraju biti smješteni među one koji sudjeluju samo u molitvi (Kan. 13). Na sličan način knjiga o povijesti rimskih papa Liber pontificalis za papu Siricija (384.-399.) bilježi njegovu izjavu da obraćenici iz manihejstva koji se vraćaju u Crkvu ni na koji način ne bi trebali primiti pričest, već bi doživotno trebali biti kažnjeni postom i molitvom. Međutim, popudbina bi im se trebala dati po milosti Crkve (br. 40). 
 
       Paolino iz Milana, tajnik sv. Ambrozija, piše početkom 5. stoljeća njegov životopis te govori o popudbini koju je znameniti milanski biskup primio na kraju svoga života. Sv. Ambrozije na dan kada je otišao Gospodinu molio se raširenih ruku. Nakon što je primio popudbinu i progutao je, odmah je umro noseći sa sobom pričest, tako da se njegova duša, okrjepljena i osvježena ovom hranom, sada raduje u društvu anđela (br. 47). Također početkom 5. stoljeća papa Inocent I. u pismu Exuperiusu, biskupu Toulousea, pojašnjava što učiniti s nepomirenim krštenicima koji su prije smrti zahtijevali pokoru i pomirenje pričešću. Papa napominje da je praksa u to vrijeme blaža u odnosu na strože propise u vrijeme progona kada je pokora bila odobrena, ali pričest odbijena zbog straha od otpadništva. No, nakon povratka mira u Crkvu odlučeno je da se omogući pričest umirućih. Podjeljivanje popudbine onima koji su krenuli na put u vječnost pronalazi svoje vrelo u Gospodinovu milosrđu kako bi se svi oslobodili vječnog prokletstva.