Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Prema zdravlju i vječnosti

Sakrament bolesničkog pomazanja
 
 
DOMAGOJ VOLAREVIĆ
 
U  pastoralu sakramenata nešto manje naglašeno, ali često se slavi sakrament bolesničkoga pomazanja – čak i češće nego bi na prvi pogled pomislili. Ne ulazeći u problematiku krize slavlja sakramenata, bolesničko pomazanje na temelju iskustava i dalje nažalost (!) nosi dosta »neugodno« opće poimanje i shvaćanje da je to isključivo sakrament umirućih, dakle onih koji odlaze s ovoga svijeta. Shvaćanjem sakramenta u takvim okvirima suženo je razumijevanje naravi ovoga sakramenta, te se često neki vjernici koji teško boluju odlučuju primiti, odnosno slaviti ovaj sakrament tek kada su potpuno svjesni da se njihovu ovozemnom putu primiče kraj, a sami su to konačno prihvatili kao činjenicu. Prilogom konačno svjesno smo istaknuli manje naglašenu, pa možda i tako manje vidljivu stvarnost čovjeka koji je bolestan. Čak stupanj bolesti nije bitan, teži ili lakši, svaki se čovjek koji osjeća bol, želi riješiti bolesti, odnosno želi ozdraviti; kao primjer takve želje sjetimo se obične zubobolje koju malo tko nije iskusio! Želja za zdravljem, a posljedično i za što lagodnijim životom, iskonska je želja upisana u srce čovjekovo od samoga Stvoritelja. Ta želja dakle nije nešto negativno, kako se u maniri nekih maniheističkih duhovnih usmjerenja i danas želi prikazati, u smislu da tijelo treba patiti da bi se duh pročistio i bio bliži Bogu. Na tom tragu nerijetko se nažalost koristi i samu Otkupiteljevu muku kako bi se prikazala nužnost patnje, a bolest se obično gleda kao isključivu posljedicu grijeha, odnosno kaznu za svoje grijehe ili grijehe nekoga iz obitelji, pretka ili već nekoga bliskoga. Istina, Muka Isusova jest na svoj način arhetipska za kršćanina pogotovo za bolesnika, ali to ne znači da kršćanin ne treba težiti za onim gore spomenutim i upisanim od samoga Boga u srce. Usmjerimo li se samo na patnju i bol, recimo to simbolički, ostajemo samo na tišini i težini Velikoga petka i Velike subote, a ne tražimo put ka Uskrsnuću. I samu bolest kako kažu Prethodne napomene Reda bolesničkoga pomazanja i skrbi za bolesne (dalje PN), ne možemo općenito smatrati kaznom kojom bi pojedinci bili kažnjeni zbog vlastitih grijeha (br. 2). Dalje također isti tekst veli da je sama Božja providnost odredila da se čovjek neumorno bori protiv svake bolesti i pomno nastoji oko dobra zdravlja kako bi mogao obavljati svoju dužnost u ljudskom društvu i Crkvi… (PN br. 3), što nam jasno govori o rečenoj želji za zdravljem upisanoj u ljudsko srce od Stvoritelja.
 
Odnos prema bolesti u Svetom pismu
Svako kršćansko djelovanje ima temelj i uzor u Kristu, pogotovo bi to trebalo vrijediti za odnos prema bolesnicima. Općenito biblijsko shvaćanje bolesti jest da je ono plod gubitka raja zemaljskoga, i da preko bolesti djeluju i zle sile. Ovo shvaćanje se u svetopisamskom govoru postupno razvija, nudeći odgovore na problem bolesti i patnje. Još u Starom zavjetu razvija se ovaj problem nudeći pomalo sve potpunije odgovore; sjetimo se knjige o Jobu, ali i proroka, npr. Izaije koji navješćuje mesijanska vremena u kojima će izlječenje bolesnih biti jedan od znakova samoga Mesije (npr. Iz 57, 18). Konačni odgovor jest u Kristovu poslanju, odnosno kasnije će to biti više nego očito u njegovu Uskrsnom otajstvu. Osim što je Isus Krist onaj koji odnosi grijehe svijeta, on je posljedično i onaj koji donosi zdravlje, a to se odnosi u ozdravljenjima i iscjeljenjima koji očituju njegovo božansko poslanje. Osim samoga djelovanja kojim liječi, Isus Crkvi ostavlja i sakramente kojima se naznačuje njegova trajna prisutnost.