Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Redovno i izvanredno

Spomen kršćanskih otajstava u obitelji
 
 
 
DOMAGOJ VOLAREVIĆ
 
Pandemija u kojoj se još uvijek nalazimo postavila je pred svijet razne izazove. Naravno da je očuvanje zdravlja i stavljanje virusa pod kontrolu prvotni izazov. Usporedno s tim, u različitim područjima ljudskoga djelovanja, pojavljuju se i ostali izazovi na svakome zasebnom polju. Unutar religijskoga, zavisno od raznih krajeva, mnogi su vjernici suočeni s praktičnim problemom vršenja vjerskih obreda. Stoga i u kršćanstvu, različita su ograničenja u izvanjskim liturgijskim slavljima. U početku su sjećamo se, slavlja liturgije u župnim zajednicama čak bila potpuno obustavljena. Stječući pomalo kontrolu nad zdravstvenom situacijom, na tom polju stvari su se poboljšale. Ipak mnoge konkretne i vidljive restrikcije su u slavlju kršćanske liturgije i dalje prisutne. Još su na snazi, koliko se može pratiti iz medija za uglavnom veći dio kršćanskoga svijeta. Naše promišljanje usmjereno je prvotno na Crkvu u našemu narodu i državi.
 
     Nova situacija, nove okolnosti, i dobre i one manje dobre uvijek su za posljedicu ljudskoga djelovanja imale razne prilagodbe. U manje dobrim okolnostima, kakve su i aktualne, pokušavalo se u prvom redu prilagodbama olakšati ljudsko djelovanje. Kršćanska liturgija jest djelo i Boga i čovjeka. Božanski je element ovdje dakle neokrznut. Ljudski element, dakle Crkva koja slavi, suočena je s nekim praktičnim, na prvi pogled restrikcijama. Ili, možda manje grubo zvuči, uputama. Svrha im je očuvati ljudski život i zdravlje, i pojedinca i zajednice. Božja veličina time ništa ne gubi, dapače: i u novonastalim okolnostima prema uputama i liječnika i za vjernike također mjerodavnih crkvenih vlasti može se proslavljati Boga i biti dionikom milosti Božje. Svjedoci smo dakle da je radi tehničkih ograničenjâ, i kako rekosmo, uputa, mnogima nezgodno sudjelovati na sakramentalnim slavljima kršćanske zajednice u predviđenom liturgijskom prostoru, crkvi. Ali to ograničenje otvorilo nam je, ili bolje rečeno podsjetilo nas je na neke druge mogućnosti. Mogućnosti koje su često bile u drugom planu. Dapače, dobili smo na teži i neobičan način priliku da ponovno pogledamo neke načine slavlja i prenošenja vjere koji su u pastoralnoj praksi manje naglašeni. Mogućnost zajedničkoga slavlja u obitelji. Ili čak cjelokupno stanje nas je podsjetilo da je, kako se često može čuti sa propovjedaonicâ, obitelj osnova jedinica ne samo ljudske zajednice, već i Crkve. U obitelji mnogi dobiju osnove vjere. 
 
     Ako u kršćanskoj obitelji, u redovitim situacijama, svaki pojedinac dobije temeljni navještaj vjere, proizlazi logičko pitanje je li onda u obitelji moguće i tu vjeru na određeni način svečano obilježiti, ili proslaviti? Naravno da ne možemo govoriti o striktnom sakramentalnom smislu ex opere operato. Ali sakramentalna je milost implicitno, naravno i stvarno prisutna u redovitim slučajevima: preko sakramenta ženidbe, braka. Brak je osnovni sakrament unutar kojega obitelj, kućna Crkva može, dapače, mora među ostalim graditi i živjeti i vjersku dimenziju života. Ta je dimenzija za kršćane okvirna i upućujuća. Različita su okruženja i situacije u kojima različite obitelji žive: društvena, religiozna, obrazovna, ekonomska… Dijelom mogu, vjerojatno i utječu na načine i vidove vjerskoga života u obitelji. Sve se dakle odvija, u okvirima sakramentalne milosti koja dolazi od sakramenta braka: milost sakramenta je stoga temelj. Kršćanska obitelj po svome osnovnom pozivu ima zadaću molitve i proslave Boga. U tome nastojanju, glavni pravac molitve i života jest usmjerenost euharistiji. Kako je euharistija najvažniji sakrament, svako kršćansko djelovanje mora voditi prema euharistiji i potpunom i stvarnom sudjelovanju u euharistijskom slavlju (SC 12 i 13). U uvjetima sa izvjesnim ograničenjima, oblikuju se onda druge mogućnosti. Obitelj može zajednički i sama proslaviti Boga u svojoj kući. U kućnoj Crkvi. Naravno da može i više obitelji zajedno. To i nije neka novost, jer je obiteljska molitva osnova, os oko koje se obitelj ostvaruje iz dana u dan. Obiteljska molitva je od davnina aktualna u kršćanskim obiteljima. Često pada u drugi plan otkada su moderna tehnička sredstva zauzela dobar dio života pojedinca i obitelji. 
 
     Nije nam namjera baviti se tom tematikom, što je svakako tema za sebe i za neku drugu prigodu. Već spomenuta proslava kršćanskih otajstava, vjere unutar obitelji potaknuta je, paradoksalno, epidemijskim uzrocima. Iz želje slaviti vjeru, otkrivati djelovanje milosti u životu, proizlazi nedjeljno liturgijsko slavlje u župnim zajednicama. Ono je osnovno slavlje zajednice, iz kojega se zajednica rađa i hrani, živi. S druge strane, u aktualnim okolnostima tj. vremenu epidemioloških mjera, s brigom za život i zdravlje, mnogi nisu u mogućnosti sudjelovati na nedjeljnim slavljima. Bilo zato što su sami ugrožena zdravlja, bilo zato što su slavlja s većim brojem sudionika ograničena. Logično i jednostavno je kazati da u tom slučaju ostaje molitva, i posvješćivanje važnosti nedjeljnoga euharistijskoga slavlja. U nekoliko brojeva iz prošloga godišta našega lista bili su i objavljivani tekstovi za obiteljsko nedjeljno slavlje Božje riječi u vremenu kada nije bilo liturgijskih slavlja zajednice. Pored toga, suvremena tehnologija i društvene mreže omogućuju još više prilagoditi se nepovoljnim uvjetima te u obitelji proslaviti nedjelju, proslaviti uskrsnuće, usmjeriti se na svrhe kršćanskoga slavlja.