Služba časova pod misom

Zvonko Pažin


 

Liturgija časova se pomalo tako razvijala da je postala molitvom Crkve: obavljala se u određeno vrijeme i na određenim mjestima pod predsjedanjem svećenika kao neka nužna nadopuna, kojom se vrhunac bogoslužja, sadržan u euharistijskoj Žrtvi, proteže na sve časove ljudskog života.«

Prema tome, temeljna oznaka službe časova jest upravo ta da vjernici mole u određeno doba dana, to jest da molitvom posvećuju svoj dan.
Početke ovakvog oblika kršćanske molitve valja tražiti u židovskoj tradiciji. Od samih početaka kršćani su nasljedovali židovsku molitvenu praksu, jer su u počecima kršćanske zajednice bile sastavljene od obraćenih Židova. U apostolsko su vrijeme pobožni Židovi obdržavali tri molitvena časa koji su se nadovezivali na hramsko bogoslužje: za vrijeme jutarnje žrtve o trećem času (oko u 9 sati) molili bi Š’ma (»Čuj, Izraele!«) i Molitvu osamnaest blagoslova (Tefillah), o devetom času (oko 15 sati) u vrijeme večernje žrtve molili bi samo Tefillah. Imali su i noćni čas o zatvaranju hramskih vrata kada bi molili Š’ma i Tefillah. Tim su se hramskim molitvama pridruživali pobožni Židovi i izvan Jeruzalema.

 

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju.