Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Svjetlo i tama u liturgiji

Primjeri iz vremena došašća
 
 
Milan Dančuo
 
Došašće ili advent (lat. adventus = dolazak) vrijeme je iščekivanja i priprave za Kristov dolazak u otajstvu utjelovljenja i rođenja u betlehemskoj štalici, ali i za dolazak na kraju vremena. Tako je došašće vrijeme u kojem vjernici iščekuju dvostruki dolazak Isusa Krista: Kraljevstvo Božje je započelo već ovdje na Zemlji Kristovim rođenjem od Djevice Marije (adventus secundum carnem), a svoj konačni dovršetak imat će u ponovnom Kristovom dolasku na kraju vremena (in secundo cum venerit in maiestate sua). Upravo ovo vrijeme između Kristovog zemaljskog života i njegovog konačnog dolaska za kršćane je vrijeme priprave, molitve i budnosti da ih Krist, kada ponovno dođe, nađe pripravne. Stoga je adventsko vrijeme istaknuto razdoblje u tijeku liturgijske godine koje izlazi iz svakodnevnice, a omogućuje prepoznavanje Kristovoga svjetla u tamama i nesigurnostima životne prolaznosti. U svakoj religiji kroz povijest, dinamika svjetlosti i tame jedna je od temeljnih vrijednosti u simboličkom značenju. Za židovstvo i kasnije kršćanstvo posebno se ističe svjetlost kao važan simbol od samih početaka, budući da Bog prvoga dana u stvaranju svijeta formira svjetlost i razdjeljuje je od tame. Kroz cijelo Sveto pismo Bog se kao nevidljiva stvarnost objavljuje kroz svjetlost koju čovjek može razaznati očima: Bog je za kršćane na taj način svjetlost koja ih obasjava i izvodi iz tame grijeha. Takva dinamika svjetlosti i tame iščitava se posebno u adventskom vremenu, stoga naša promišljanja usmjerujemo prema njihovoj simbolici u liturgiji te biblijskim i molitvenim primjerima iz liturgije došašća.  
 
Simbolika svjetla i tame u došašću
Priroda je prvotno mjesto iskustva Boga i govora o Bogu. Sunce već u drevnim vjerovanjima označava najmoćnije i najuzvišenije božanstvo, a kult Sunca kao izvor svjetla i života promatra se u tom suodnosu s ljudskom egzistencijom. Svjetlost se u povijesti izraelskog naroda shvaća kao simbol Božjeg djelovanja i označava Božju stvarnost. I u kršćanstvu oganj i svjetlo u liturgiji posjeduju snažnu simboličku vrijednost kao izraz božanskog dara prosvjetljenja. Svjetlo je simbol Krista i u došašću predstavlja iščekivanje ponovnog Kristova dolaska. Paljenje svijeće u liturgijskom slavlju ili na adventskom vijencu ne označava paljenje svjetla Bogu kao nekog prinosa, već označava u simboličkom smislu primanje Kristova svjetla koje je znak Božje objave i njegova uvremenjenja. Božja svjetlost nadjačava tamu već u samom činu stvaranja svijeta, stoga i Kristovo svjetlo koje se prima u slavlju i u životu predstavlja pobjedu nad grijehom, zlom i svim tamama svijeta. Tama je prema biblijskom shvaćanju negacija Božje djelatne prisutnosti jer sa svjetlom započinje postojanje. Izmjena noći i dana prati sveukupno Božje djelo stvaranja pa stoga svjetlo simbolički predstavlja život. Svjetlo daje mogućnost spoznaje i razotkrivanja istine; samo prosvijetljeni mogu doći do istine. Na tragu takvih promišljanja svjetlo ne ostaje samo simbol Božje stvarnosti i prisutnosti, već i simbol čovjekove prosvijetljene egzistencije. Liturgijsko slavlje kroz proslavu Kristova otajstva vodi prema susretu s Kristom koji je svjetlo, budući da omogućuje gledanje onkraj vidljive i spoznajne stvarnosti. Takva simbolika izmjene svjetla i tame posebno se prepoznaje u dinamici adventskog vremena koje priprema vjernika na primanje Božje svjetlosti u otajstvu Kristovog ulaska rođenjem u tamu svijeta.