Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Svjetlost u liturgijskom prostoru

 
 
 
Mario Kopjar
 
Nazivamo se putnicima na ovoj Zemlji. Svatko je od nas je na svom životnom putovanju osjetio iskustvo dana i noći, svjetla i tame. Za život je potrebna orijentacija i toplina, a to je bez svjetla, koje dolazi od sunca, nemoguće zamisliti. Iskustvo svjetla i tame potiče nas na opažanje i prihvaćanje suprotnosti u životu. Tako u nama samima i oko sebe prepoznajemo radost i patnju, uspjeh i neuspjeh, krivnju i oprost, život i smrt. Na to nas podsjeća i svjetlost svijeće koja se, iako slabim plamičkom, bori s dahom tame, s izazovima na putu života i vjere. Svjetlost svijećâ u liturgijskom govoru došašća rasvjetljuje prostor Božje prisutnosti. Kroz svoju simboliku, uprisutnjuje prirodnu pozadinu borbe između svjetla i tame u kojoj se, dok dani postaju sve kraći i hladniji sa zimskim solsticijem, vraća svjetlo koje pobjeđuje tamu. Sunce pravde je pobijedilo. Nebo i zemlja spajaju se u utjelovljenoj Riječi po kojoj sve postade i bez nje ne postade ništa. Pravda dolazi s neba da se utjelovi u njedra zemlje i rodi novi život.
Krist – Svjetlo svijeta je centar svijeta i povijesti, a u liturgijskom prostoru u kojem se okuplja zajednica vjernika mora se doživjeti da je Crkva otajstvo i sakrament, svjedočanstvo Krista i njegove žive Riječi, stoga je važno naglasiti pitanje svjetlosti u liturgijskom prostoru (Benedetti, S., Architettura sacra oggi, Roma, 1995.).
 
Čovjek pred izazovom projektnog zadatka: osvjetljenje liturgijskog prostora
Polazimo od činjenice da je čovjek današnjice vrlo osjetljiv na atmosferu prostora, posebno na dimenzije (mjere prostora gdje uvijek treba tražiti i pronaći ravnotežu), na klimatizaciju, rasvjetu, akustiku, itd. Sredstva koja su dostupna suvremenoj arhitekturi moraju donijeti čitav niz značajnih praktičnih poboljšanja koja se tiču ​​kohezije sklopa, vidljivosti, slušanja, cirkulacije, udobnosti. Povijest pokazuje da su crkve integrirale, u stilu svake epohe, sve što je moglo poslužiti boljem slavlju liturgije.
Danas je vrlo raširen trend individualnih misli, kako u svjetovnoj tako i u sakralnoj arhitekturi. Ne čudi nas da objekti, u kojima također moramo živjeti ili koji su oko nas, prilično uznemiravaju, jer predstavljaju poteškoću u izričaju, prenošenju poruke i razumijevanju arhitektonskog djela.
       Zbog toga danas nalazimo mnoge primjere novih crkava (ili adaptiranih crkava) koje svojom arhitekturom ne daju poruku ili izraz koji se tiče otajstva Crkve i njezinog izričaja svijetu. Naime, u vidu dimenzije simboličke integracije došlo je do progresivnog odstupanja od racionalnosti, a vjera sve više živi na emocionalnoj i krhkoj razini na način da se dovode u pitanje mnoge dogme i svi tradicionalni stilovi kršćanskog života. 
       Prije samog projektiranja sakralnog objekta ili umjetničko-liturgijsko- funkcionalne adaptacije, nužno je sistematsko poznavanje teološko-liturgijskih principa i normi koje nam donose liturgijske knjige, kao i ostali tekstovi postkoncilske reforme. Liturgijski tekstovi, naročito oni teološki, imaju različite sadržaje – katehetske, simbološke, ali prije svega imaju za sobom dugu povijest. Unutar njih živi Sveto Pismo, patrologija, duhovnost različitih epoha i mistagogija. Susret s Bogom u liturgiji pretpostavlja poznavanje vjere, sakramentalno-simbološki put na kojem čovjek mora dati pravi odgovor. Simbologija navještaja Kristova predokus je eshatološke stvarnosti, sa savršenom puninom u Duhu koji ulazi u svakog kršćanina i stvara osobu poštenja i punu kreativnosti, budući da se pojedinac neprekidno hrani od Boga i u njemu pronalazi svoje bogatstvo otkriveno u simbolima, ponavljanim kroz tradiciju i produbljenim kršćanskim iskustvom.