Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Znakovi i simboli u bogoslužju

 
 
 
ZVONKO PAŽIN
 
Koliko je važno da se bogoslužje odvija po određenom obredu u kojem se isprepliću određene riječi i geste? Je li bila Kristova volja da slavimo misu onako kako je danas slavimo poštujući liturgijske geste, liturgijsku odjeću i uređenje liturgijskog prostora, kako je danas određeno i uobičajeno? Kršćanska je liturgija zapravo slavljenje i ostvarivanje otajstva našeg spasenja po djelatnim znakovima. Svakoj su kulturi znakovi važni. Ljudi su se izražavali znakovima i prije negoli su naučili čitati i pisati. Pa ipak, danas kao da su neki (pa i sakramentalni) znakovi sve manje razumljivi, kao da osjećamo otklon od dosadašnje kulture. Primjerice znači li doista današnjim mladima poklecanje u Crkvi ono što je značilo čovjeku srednjega vijeka? Konačno, i sama je Crkva uklonila neke znakove iz svoje liturgije (npr. davanje soli prije krštenja). Ovdje ćemo ukratko pokazati smisao znakova i simbola u Svetom pismu, u prvoj Crkvi te u današnjem bogoslužju, da bismo na koncu ukazali na određenu perspektivu.
 
Znakovi i simboli u Svetom pismu
Znak je stvarnost koja po sebi upućuje na drugu stvarnost. Na primjer, dim je znak vatre ili, kako Isus u evanđelju veli: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude.« (Lk 12,54-55) Simbol je također neka opipljiva stvarnost, ali on upućuje na životnu stvarnost, on posreduje i priopćava, on uprisutnjuje ono na što upućuje. Tako su sakramenti znakovi-simboli u kojima se za čovjeka ostvaruje ono životno i nadosjetno ono što oni naznačuju (krštenje kao umiranje grijehu i rađanje na nov i vječan život). Međutim, u crkvenim se dokumentima redovito uzima pojam »znak« i onda kada se zapravo radi o simbolu. Očito je da ljudi mogu međusobno komunicirati samo preko znakova i simbola. Govor, pismo i određene geste znakovi su kojima izražavamo svoju misao i svoje osjećaje. Tako i Bog komunicira s čovjekom preko znakova. Stvaranje je znak Božjeg gospodstva, njegove slave i njegove naklonosti čovjeku: »Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.« (Ps 19,2) Konačno, utjelovljeni Sin Božji najveći je znak, on je »slika Boga nevidljivoga« (Kol 1,15), da bi onda u tjelesnosti Sina Božjega i Crkva postala njegovo mistično tijelo.
 
     Novi zavjet u događajima Starog zavjeta vidi otajstvo – znak kojim se nagovještava spasenje koje se u punini ostvaruje u Isusu Kristu. Tako Isus u knjizi proroka Jone vidi navještaj svoje smrti i uskrsnuća: »Kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.« (Mt 12,40) U čudesnoj mâni u pustinji Isus vidi nagovještaj euharistije. (Iv 6,49-50). Pashalno janje čija je krv spasila židovske prvorođence, znak je Isusove žrtve kojom se vjernici spašavaju za vječni život: »Žrtvovana je Pasha naša, Krist« (1 Kor 5,7). Isusu na križu nisu bile prebijene golijeni, kao što se ni jedna kost pashalnog janjeta nije smjela slomiti (Iv 19,36), dok je u Otkrivenju Krist prikazan kao zaklani Jaganjac. Nadalje, Petar u Noinoj korablji vidi sliku krštenja (1 Pt 3,20), itd.
 
     Valja istaknuti da su čudesa za Isusa prvenstveno znakovi. Čudesa polučuju neku korist (ozdravljenje, uskrsnuće, čudesno umnažanje kruha da se ljudi nasite), ali u isto vrijeme upućuju na duhovni, trajni značaj tih čudesa. Tako je onome uzetome Isus prvo oprostio grijehe, a nakon toga ga izliječio, pri čemu je ozdravljenje bilo znak da je i ono prvo (oproštenje) stvarno (Mt 9,1-7). Uskrsnuće Lazara jest znak da Isus daje vječni život onima koji u nj vjeruju (Iv 11,25). Umnažanje kruha za Isusa znak je euharistije (Iv 6,51).