Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana


 
Blagoslov naroda evanđelistarom
 
U slavlju mise, nakon navještaja evanđelja i iskazivanja počasti evanđelistaru,
biskup blagoslivlja puk evanđelistarom. Molio bih objašnjenje o značenju
i podrijetlu te liturgijske geste.
Mislav P.
 
 
Navještaj evanđelja predstavlja vrhunac liturgije Riječi. Crkva u naviještenoj riječi prepoznaje Krista prisutnoga jer »on govori kad se u Crkvi čitaju sveta Pisma« (SC 7). Susret Crkve s Gospodinom po naviještanju i slušanju njegove riječi oblikovao je razne obredne geste vjere i štovanja: navještaju Evanđelja prethode procesija, kađenje, poklik Kristu, znamenovanje znakom križa; Evanđelje se naviješta svečano, pjevanjem, a zajednica ga sluša stojeći; na kraju đakon ili svećenik ljubi evanđelistar – na sličan način kako se na početku mise iskazuje čast oltaru, znaku Kristove prisutnosti. U svoj toj obrednosti, uz znak ambona s kojega se naviješta (samo) Božja riječ, posebna je pozornost od najstarijih vremena bila pridavana Evanđelistaru, knjizi koja sadrži tekst svetih Evanđelja. Evanđelistar je bio poiman kao znak Kristove prisutnosti. Zato je evanđelistar oblikovan i urešen kao najsvečanija liturgijska knjiga, svečano ga se nosi u procesiji (kao i Gospodinov križ), iskazuje mu se čast kađenjem i poljupcem (na sličan način kao i oltaru), a u liturgijskome prostoru daje mu se posebno mjesto.
       Na tragu te liturgijske osjetljivosti može se govoriti i o blagoslovu puka evanđelistarom nakon navještaja evanđelja. Ipak, potrebna su neka razjašnjenja. Čin blagoslova zajednice evanđelistarom izvorno ne pripada rimskoj liturgijskoj tradiciji. Nakon Drugoga vatikanskog koncila nerijetko se, osobito u papinskim slavljima, nastoji istaknuti zajedništvo cijele Crkve i povezanost različitih liturgijskih tradicija, pa se u rimski obred unose neki elementi iz bogate baštine kršćanskoga Istoka. Tako je čin blagoslova puka evanđelistarom na svečanim papinskim slavljima preuzet iz bizantske tradicije. 
       U bizantskome obredu ta gesta pripada jednako biskupu kao i svećeniku. Rimski pak obred u novije vrijeme preuzima tu gestu, ali s izvjesnim ograničenjem. Nova Opća uredba Rimskoga misala (br. 175) dala je legitimnost toj obrednoj gesti u rimskome odredu, ali s napomenom: »Kad đakon poslužuje biskupu, donosi knjigu biskupu da ju poljubi ili ju sam poljubi (…). U svečanijim slavljima biskup može, ako je zgodno, blagosloviti narod evanđelistarom.« Razvidno je da je ta gesta u rimskome obredu pridržana samo za slavlja kojima predsjeda biskup, i to za ona svečanija slavlja. 
       Razlog pridržanosti te geste za svečanija slavlja kojima predsjeda biskup stoji, čini se, u činjenici da je rimski obred uvijek naglašavao tijesan suodnos biskupske službe s naviještanjem evanđelja (P. Sirboni). Biskup je, naime, prvi služitelj naviještanja Kristova evanđelja, što se u liturgiji biskupskoga ređenja izražava znakom polaganja evanđelistara na biskupovu glavu. Odnos biskupske službe i naviještanja evanđelja još je jače istaknut u slavlju euharistije prema ambrozijanskome obredu: nakon navještaja evanđelja, đakon pristupa biskupu, koji sjedi na katedri, i okadi ga, na sličan način kao i evanđelistar prije navještaja evanđelja. Činom kađenja biskupa želi se pokazati da biskupova pastirska riječ, izrečena u homiliji, nema za cilj samo tumačiti riječ, nego biti nastavak i aktualizacija naviještene Božje riječi. I bez uvođenja toga znaka u rimski obred, on može biti nadahnuće dubljem razumijevanju liturgije Riječi, osobito homilije.
       Gesta blagoslova puka evanđelistarom uvedena je, dakle, u rimski obred kao ‘novost’, ali samo za slavlja kojima predsjeda biskup te nije predviđena za druga slavlja. U slavlju Nedjelje Božje riječi, neovisno predsjeda li biskup ili prezbiter, priliči pak dati više prostora svečanoj ‘intronizaciji’ evanđelistara, to jest njegovu polaganju na prikladno mjesto, gdje mu se iskazuje čast poljupcem, kako bi se jasnije istaknula važnost i snaga Božje riječi u slavlju vjere.