Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Odgovornost

 

Svakog dana susrećemo se s ljudima, prolazimo jedni pokraj drugih, odlazeći svatko svojim putem. U toj rutini nekada i zastanemo, prepoznajući nama poznate osobe, pozdravimo se, izmijenimo nekoliko riječi i nastavljamo svoj put do odredišta.

Događa se da, prolazeći pokraj ljudi, opterećeni uslijed žurbe ili vlastite usredotočenosti na planove i poslove, ne primjećujemo da smo se možda tako i mimoišli s onima, s kojima bismo rado izmijenili pokoju riječ, ne razmišljamo da smo u Bogu svi braća i sestre te da je svatko od nas u sebi, kao dijete Božje, stvoreno u potpunoj slobodi, nosi svoja životna iskustva. Polazeći od te činjenice, na ljude oko sebe trebalo bi gledati prirodnim pogledom iz srca, a ne kroz zamućenu dioptriju svakodnevice žuriti do svog zamišljenog cilja.

Ljudi našega svakodnevnog prolaza su možda oni koji će za koji trenutak ući u operacijsku dvoranu i o kojima će ovisiti spas nečijeg života, možda oni u čijim će rukama biti toliki putnici koji moraju sretno stići na određeni cilj, možda pak oni iza čijih potpisa su građene tolike konstrukcije i objekti, a dok u njima radimo, živimo i krećemo se, nismo ni svjesni da o tim ljudima ovisi stabilnost izvedenog i sigurnost tolikih života. To su ljudi koji imaju velike odgovornosti i nikad se ne zna kada će u ponovnom susretu biti i za nas odgovorni.

Odgovornost je Božja pažnja urođena u srca njegove djece, kako bi vidjeli jedni druge, pomagali si i voljeli se, a Bog istinski sluša glas našega srca koje traži blizinu njegove ruke, koja nas u svemu vodi. On neka čuje glas svoje djece koja mu se iz dubine srca zahvaljuju na daru života pape Benedikta XVI., koji je sa svojim najizvrsnijim talentima, u potpunoj predanosti, poniznosti i žarkom ljubavlju odgovorno vodio Crkvu. Prije jedanaest godina ispratili smo njegove zadnje korake na tlu drage nam Domovine s najljepšim darom, koji mu je bio najpotrebniji – Tišinom, darovanom na Glavnom trgu prepunom okupljenih vjernika pred Presvetim. Iako je tada na odlasku i nebo plakalo, s nama je ostao njegov mir. On, Petar naših dana, u tišini svoga odlaska u nebo čuo je Božji glas i rekao »Gospodine, volim Te«. Neka sada, u tišini nebeskoga dvora, čitavom svijetu, pred licem Svevišnjega, izmoli mir i put suncu do voljene Hrvatske.

 
Urednik