Duboko zamišljeni nad čudesnim stvarateljskim djelom Božje ljubavi – čovjekom, stvorenim na Njegovu sliku, tim malim, a tako divnim stvorenjem, kojemu je u dušu utisnuo svoj pogled radosti života i vječne blizine, osvješćujemo si misli o čovjekovu postojanju, pripadnosti, brizi i odgovornosti u svijetu. Naše životno putovanje vodi konačnom susretu s Bogom, vodi pred lice Stvoritelja, pred kojim će nam se otvoriti knjiga života. U mojoj knjizi pisat će o meni, a u tvojoj o tebi. Svatko će sam doći pred Boga. Zamislimo se nad ovim čudesnim djelom Božje ljubavi.

Zahvaćajući dubinu misli, dolazimo do razumijevanja da smo pozvani živjeti s pogledom usmjerenim na vječnost, to jest, da ne živimo samo za sebe, već u svjetlu Božje ljubavi i Njegova vječnog nauma za nas. Naše putovanje nije slučajno, već ispunjeno smislom i svrhom, gdje svaka naša odluka i svaki korak vode prema vječnom zajedništvu s Bogom – zajedništvu koje počinje već sada, u svakom trenutku našega života, a koje se ispunjava u vječnosti.
Međutim, što vječnost znači za čovjeka našeg vremena? Čovjek, svjestan svojih zemaljskih pogleda, često se boji trenutka odlaska s ovoga svijeta i susreta s nečim za što se nije pripremao ili za što nije imao interesa. U svome životu, unatoč brizi za egzistenciju, često zaboravlja na vlastiti život. Isus nas upozorava: »Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojima i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.« (Mt 16, 26-27)

Razmišljajući dublje, svjedočimo vremenu u kojem se bježi od prolaznosti i jeseni života. O smrti – toj vječnoj neprijateljici, gotovo je zabranjeno govoriti. Kultura smrti, koja se bijesno širi javnim prostorima, postaje izopačena tvorevina života, zahvaćajući tkivo društva u kojem živimo. Dok čovjek zaboravlja na sebe i vječni život, mnogi ga nastoje na sve načine odvojiti od Boga. Čovjek, stvoren na Božju sliku, kao da je ispao iz okvira, jer mnogi žele rastrgati okvire iz njegova života.

Nisu li upravo sprovodni obredi pokazatelji našeg odnosa prema životu i prijelazu u vječnost? Puna su nam usta hvale i pjesme za pokojnika od kojeg se opraštamo, a Boga ne znamo moliti, niti mu zahvaliti, a niti dati slavu. Šutimo, jer nismo spremni za vječnost, a Stvoritelj nas poziva, i ne znamo kada će doći taj čas. O čovječe, ti tako divno stvorenje...

 

Urednik