Iako su pravila o mjestu svetohraništa u crkvenom prostoru jasno definirana, pravi izazov leži u njegovoj integraciji u cjelokupni liturgijski prostor. U tom promišljanju suočavamo se sa zadatkom kako ga učiniti vidljivim i prepoznatljivim, a istovremeno osigurati da ono doprinosi estetskoj, duhovnoj i funkcionalnoj harmoniji crkve.
Ključna uloga svetohraništa je da služi kao mjesto pohrane Presvetog sakramenta, omogućujući da sakrament euharistije bude dostupan i izvan slavlja mise. Pričešćivanje hostijama, posvećenim tijekom tog euharistijskog slavlja naglašava se cjelovitost euharistijskog čina, povezujući vjernike s Kristovom žrtvom koja je živa, aktualna i jedinstvena za svako liturgijsko slavlje.

Pričešćivanje hostijama, koje su posvećene tijekom same mise, stvara snažan osjećaj jedinstva i povezanosti unutar zajednice jer svi prisutni sudjeluju u istom slavlju, primajući Krista koji je upravo posvećen na oltaru. To ne samo da simbolizira, već i potiče jedinstvo vjernikâ u činu slavljenja i primanja euharistije, podsjećajući na važnost sudjelovanja u cijelom liturgijskom činu, od navještaja Božje riječi do zajedničkog blagovanja Kristova Tijela.

Hostije, već ranije posvećene, koje se čuvaju na dostojanstvenom i sigurnom mjestu ― u svetohraništu, donose se za popudbinu umirućima te pričest bolesnima koji nisu u mogućnosti prisustvovati misi. Drugotna svrha svetohraništa je osobna molitva i klanjanje pred Presvetim Sakramentom, stoga, svetohranište prostorno mora biti smješteno na način da bude vidljivo i dostupno, kako bi omogućilo vjernicima laki pristup za osobnu molitvu i klanjanje, ali ne smije narušavati liturgijsku ravnotežu i usmjerenost zajednice tijekom misnog slavlja. Ako je smješteno u zasebnu kapelicu, ta kapelica mora biti osmišljena tako da pruža dovoljno prostora za sabranost i tišinu, stvarajući okruženje koje potiče duhovnu refleksiju i molitvu.

Neovisno radi li se o tradicionalnoj crkvi ili modernom liturgijskom prostoru, svetohranište treba integrirati na način koji ističe njegovu uzvišenost i svetost, a istovremeno, ne dominirajući u odnosu na ostatak prostora, omogućuje skladnu i promišljenu organizaciju prostora.
Svetohranište ne mora biti samo znak Božje prisutnosti, već i živi simbol zajedništva, koji vjernike povezuje u jedinstvu vjere i duhovnoj skrbi, te ih poziva na trajnu povezanost s Kristom kroz Euharistiju.

 

Urednik