Molitva Crkve

Od mnogih prozvano vrijeme civilizacije i kulture, koje podrazumijeva zdravu sliku života u lijepoj i mirnoj svakodnevici, pred očima ovoga svijeta postalo je tjeskoban i surov teret ljudske nepažnje i zloće. Oblaci prašine ratnih razaranja, prekrivajući svojim velom mržnje krhka ljudska ostvarenja, trud tolikih generacija, šire strah, tjeskobu, bol, plač i smrt. Bogu, koji je čovjeka tako čudesno stvorio ljubavlju svojega srca i povjerio mu da čuva njegova predivna djela, čovjek se suprotstavlja bijesom i mržnjom. Želi se ukopati u krvoločnu jazbinu, tražeći iz nje koga da proždre. Ujedno, čovjek je postao lagana meta u amfiteatru civilizacije XXI. stoljeća.

Pod istim suncem, čija svjetlost teško ili nikako ne dopire do nevinih ljudi, stojimo i mi kao svjedoci vremena, čiji glas molitava ima moć zaustaviti zlo u vapijućem svijetu. Iako je ovaj svijet blještavila sebi podredio vrijeme došašća kao dane adventskih uličnih razonoda, sajmova, zabave, čarolije i raznih sadržaja kojima se udaljava od duhovnih priprema za radosni susret s Gospodinom, prilika je da u zajedništvu kao Crkva, moleći u svakome času, dostojanstveno isprosimo milosnu snagu kojom će Bog udijeliti mir Narodu svom. Neka nas ne sputavaju zabave, dok svijet klone pod palicom Zloga.

U tišini dana, koja se kroz sjenu ovozemaljskog putovanja želi zaustaviti u dubini duše, prožeti snagom Božje ljubavi, pozvani smo da neprestanim žarom slavlja liturgije časova zahvaljujemo Bogu na beskrajnoj ljubavi kojom nas uzljubi, iskazujemo mu čast i dajemo slavu. Tišinom, koja nas čuva od buke i malodušja ovoga svijeta, otvaramo usta svojih srdaca da ih Bog ispuni darovima Duha. U slavlju liturgije časova, kao molitve Crkve, ovom svijetu narušenog zdravlja, istinski molimo za zdravu sliku života, za njegov povratak ljepoti i mirnom suživotu. Držeći u rukama časoslove iz kojih molimo za čitav svijet, u Božjim smo rukama i ništa nas nikada neće rastaviti od njegove ljubavi. O, divne li pažnje Božje prema nama, koji nam i ruke ljubi!