Živo vrelo

Hrvatski institut za liturgijski pastoral
pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a, 10000 Zagreb
Copyright © 2010
Sva prava pridržana

Umjetnost slike danas
 

U prirodi naših ljudskih interesa prema svemu što postoji oko nas i u nama samima, prepoznajemo temeljnu vezu čovjeka i Božje stvarateljske ruke. Stvoren na sliku Božju, kojemu je povjerena briga za ovaj svijet, čovjek nije korisnik koji samo prima i iscrpljuje darovano, već i sâm želi učiniti nešto od sebe, iz dubine svoga postojanja i izvan svakodnevne rutine. Svijet, koji nam se čini nedokučivim i dalekim, kroz naše udove i osjetilni sustav postaje dohvatljiv i živo prisutan. Ono što nam se čini nevidljivo, postaje vidljivo. Čovjek tako, vođen glasom i snagom Božjeg Duha, sposoban je iskusiti svoju ulogu i put ostvarenja u onome što je Bog predodredio za svakoga od nas.
O tome nam govori komunikacija koju želimo uspostaviti, dok sami sebi ili drugima tumačimo određene situacije. Tada postajemo ‘umjetnici’ koji u sebi stvaraju slike. Dovoljno je prisjetiti se likovnih mapa iz školskih dana i tadašnjih likovnih pokušaja kojima smo željeli pričati o zadanoj temi. Na tim neuokvirenim podlogama izrekli smo ono što smo doživjeli u sebi, u svojoj mašti. Na neznatnom formatu papira ili nekog drugog materijala, utisnuli smo trag koji je imao određeno tumačenje. Ta malena površina ispunjena crtežom ili oblikovana u volumen, postala je esej našeg tumačenja.

Primjećujemo da su umjetnička djela primjer komunikacije. Svako umjetničko ostvarenje u prostoru, kao biljeg ljudskog izričaja, bilo u arhitekturi, kiparstvu ili slikarstvu, trebalo bi, prije svega, predstavljati ono što je umjetnik želio prikazati, tj. vizualno tumačiti ono, ispred čega stojimo i što promatramo. Takvu komunikaciju bismo željeli osjetiti i u našim modernim liturgijskim prostorima, koji su previše žedni i gladni pod teretom armiranih masa suhoga betona.

Nedostaju nam slikovne kompozicije kojima su umjetnici, kroz ljepotu rječnika duše i srca, hranili tolike generacije. Primjećujemo da se pod izlikom ‘bijelog, čistog i prozračnog’, što bi trebalo ‘sintetizirati’ mistiku, skriva minimalizam koji uskraćuje dinamiku liturgijskog rasta i života unutar zajednice, koja se krijepi na izvoru Vazmenog otajstva. Ovakvi primjeri znak su krize u interpretaciji umjetničkih nastojanja, koja su plod unutarnjeg sazrijevanja. Umjetnost slike je dodir nevidljive Božje ruke u vidljivom vremenu našeg postojanja. Ne posustajmo u kreativnosti i dopustimo Bogu da nas dotakne svojim milosrđem.

Urednik